Vida Pavlović je bila umjetnica svoje vrste koja potiče iz Futoga, gradskog naselja u Vojvodini. Iako često spominju Esmu Redćžepovu, kao kraljicom romske glazbe, tu titulu bi trebala dijeliti s Vidom Pavlović koju su brojne kolege i romska zajednica često nazivale također romskom kraljicom romske glazbem, ali drugačijem stilu. Iako je nije stekla svjetsku slavu kao druge romske kolegice i kolege, njena glazba je veoma poznata u romskoj zajednici koja cijeni njene izvedbe koje su pune boli i tuge.
“Desetljećima je dirala u srca sve one koji su je čuli – publiku, kolege, prijatelje. Pred njenom pjesmom, nitko nije ostajao ravnodušan. Zapjevala je u četrnaestoj godini. a u vrloj ranoj dobi, s petnaest godina se udaje se za Aleksandra Pavlovića, muzičara. Tek posle desetogodišnjeg učenja zanata po kavanama, snimila je prvu ploču sa pjesmom “Gledala sam sa prozora” koja se prodala u fantastičnih pedeset tisuća primjeraka!
Vida Pavlović rođena je u Futogu u imućnoj obitelji. Otac Petar bavio se glazbom i zemljoradnjom, a majka Katarina trgovanjem i odgojem. Uz Vidu su rasle još tri njezine sestre. Nakon udaje za muzičara Aleksandra Pavlović, zajedno su otišli u Sarajevo, gdje su zarađivali za život baveći se glazbom. Ona je istodobno pohađala satove pjevanja kako bi usavršila pjevačke sposobnosti.
– Pohađala sam časove lijepog pjevanja, sjećam se riječi profesora: Vida što umije, to niko drugi ne umije, a što ne zna, nauči za dva dana. – prisjećala se u jednom intervjuu.
Godine 1972. Ismet Šabo joj je ponudio da snimi svoju prvu ploču. Dvoumila se, jer se već počela probijati i kao radijska pjevačica, no naposljetku je pristala. Otišla je u Zagreb i za „Jugoton“ snimila svoju prvu ploču pod nazivom „Gledala sam s prozora“. Iako je to stara izvorna pjesma koju su mnogi obradili, u njezinoj je izvedbi postala hit, i ta se ploča prodala u 50 000 primjeraka. Tada je Vidin život krenuo novim tokom. Kao što je, deset godina ranije, ostavila rodni Futog i roditelje, udala se i otišla u Sarajevo, tako je tada ostavila supruga, Sarajevo, i sa dva kofera u ruci pošla u Beograd. Iako je na početku pjevala sevdalinke (za koje kaže da ih ne može svatko pjevati), njezina strast i veliki hitovi bile su uglavnom takozvane “dvojke“, lijepe lagane pjesme. Za vrijeme svog rada u Sarajevu snimila mnogobrojne pjesme te u arhivu Radio Sarajeva postoje cca 60 arhivskih snimaka ~ bisera sevdaha.
Smatrali su je „kraljicom dobre romske pjesme”, ali i „kraljicom kafane”.
– Ja sam kraljica bola i tuge – govorila je svojevremeno. Kakav sjaj, kakva pompa. Sve moje pjesme su sama seta i emocija, one su mi život obilježile, kao da su od mojih suza nastale. Samo što me kamen nije mleo, takav mi je život bio. Sve svoje pjesme, koje sam ispjevala, ujedno sam i živjela. Moj život je pjesma, duga, s puno tužnih i lijepih strofa. Od najranije mladosti gledala sam ljude kako se vesele, tuguju i lumpaju uz moje pjesme. – istaknula je u jednom intervjuu Vida Pavlović.
Poznata pjevačica često je isticala da se romske pjesme ne mogu prevoditi, a tko ih razume zna da je to čista emocija. Govorila je da je proslavilo njeno pjevanje i skromnost. Oni koji su je poznavali, pričali su da je skromnost zaista bila jedna od njenih najvećih vrlina. Dva puta se udavala, prvi put za muzičara Aleksandra Pavlovića, dok je njen drugi suprug bio violinista Steva Jovanović. Taj brak je trajao dugih 27 godina, ali svemu dođe kraj. Razveli su se, ali su nastavili da žive pod istim krovom, svako u svom djelu kuće na beogradskom Lekinom brdu. Nije imala djecu i nije krila da je zbog toga najviše tugovala. Odgojila je svog sestrića koji je rano ostao bez majke. Na prvoj dodjeli romskih “Oskara”, u organizaciji Svjetskog kongresa Roma, kraljica romske pjesme je dobila “Oskara” koji je cijenila jer je dolazio od njene zajednice koja ju je cijenila zbog svog doprinosa romskoj kulturi i izvedbi romskih pjesama.
Preminula je u 60. godini, 06. svibnja 2005 godine. Njene pjesme će se uvijek slušati u romskoj zajednici koja je cijenila njene pjesme pune emocija, tuge i boli.
Orhan Memedi
