Postoji jedno neugodno pitanje koje se već godinama šapuće po hodnicima institucija, a sve češće izgovara i naglas: tko su zapravo Romi u sustavu? Kad se otvore natječaji za romske stipendije, radna mjesta namijenjena pripadnicima romske zajednice ili projekti usmjereni na poboljšanje položaja Roma, nerijetko se pojave lica koja romsku zajednicu nikada nisu ni vidjela iznutra. Tada nastaje paradoks — oni koji su godinama nosili stigmu, diskriminaciju i predrasude sada gledaju kako beneficije, stvorene da isprave nepravde prema njima, odlaze u ruke onih koji su tek „postali“ Romi kad su u pitanju privilegije.
Naravno, nitko ne smije propitivati pravo čovjeka da se slobodno izjasni o svom identitetu. To je temelj ljudskih prava. Ali, gdje je granica između prava i zloupotrebe? Kada se netko tko nije odrastao u romskoj mahali, tko nije osjetio što znači biti odbijen zbog prezimena ili boje kože, iznenada izjasni kao Rom kako bi lakše došao do posla, stipendije ili projekta, tada više ne govorimo o slobodi — nego o manipulaciji.
Možemo li onda reći da brojimo krvna zrnca? Ili pokušavamo zaštititi vjerodostojnost jedne ranjive zajednice? Ovo nije pitanje o biologiji, nego o etici. Romstvo nije genetska kategorija — to je iskustvo, kultura, jezik, sjećanje, ranjivost i otpornost. Netko tko dijeli to iskustvo zna kako izgleda biti „onaj drugi“ u školskoj klupi, na poslu, u čekaonici.
S druge strane, mnogi koji dolaze izvan zajednice, ali iskreno rade za Rome, pokazali su da istinska solidarnost ne traži porijeklo, nego odgovornost. No to ne znači da mogu ili trebaju preuzimati mjesto Roma u strukturama koje su nastale upravo da bi Romi sami kreirali politike za sebe. Jer politike za Rome bez Roma lako postaju samo prazna forma — papirnata inkluzija bez stvarne promjene.
Kada netko tko nije Rom postane „romski predstavnik“ ili „romski zaposlenik“, postavlja se pitanje: tko koga zapravo zastupa? I može li on doista razumjeti dubinu traume i nepravdi koje Romi nose generacijama? Možda s empatijom može slušati, ali teško da može govoriti iz tog iskustva.
Na kraju, pitanje nije kako brojiti krvna zrnca, nego kako prepoznati autentičnost. Sloboda izjašnjavanja jest pravo, ali i odgovornost. Kad postane sredstvo za korist, ona gubi smisao. I zato, dok tražimo ravnotežu između prava i pravde, možda je vrijeme da prestanemo brojati krvna zrnca — i počnemo brojati istine.
