Domovinski rat, simbol borbe za slobodu i neovisnost, ispisao je na tisuće heroja u kolektivno pamćenje Hrvatske. No, na marginama tog pamćenja ostala je jedna cijela zajednica – romska. Unatoč sudjelovanju, žrtvi, pa i presudnim ulogama koje su mnogi Romi imali, njihova prisutnost rijetko se pojavljuje u službenim govorima, proslavama, pa čak i arhivama.
Jedan od tih nevidljivih heroja je Florijan Novak, među suborcima poznat kao Floki. Bio je prvi hrvatski vojnik koji je, na dan oslobođenja Knina, kročio na kninsku tvrđavu. Kao pripadnik legendarne postrojbe Pume, snajperist i mitraljezac, išao je prvi da bi provjerio je li put siguran za ostale. Nema tog dokumenta, fotografije ili svečane povelje koja to potvrđuje. Ni njega to previše ne zanima. Otišao je iz Knina već sljedeći dan, tiho, kao što je i stigao.
Flokijeva priča nije samo priča o vojniku. To je priča o čovjeku koji se, kao mladić, priključio HOS-u odmah po bijegu iz JNA, bez oklijevanja, iz uvjerenja. Bio je jedini Rom u jedinici, i to ga nije činilo posebnim među suborcima. Tada nije, ali kasnije jest. Godinama nakon rata, dok su drugi primali zaslužene mirovine, odlikovanja i pozive na obljetnice, Floki je živio od socijale, sa 800 kuna mjesečno. Tek nakon više od dva desetljeća uspio je ostvariti pravo na vojnu mirovinu, uz pomoć bivšeg suborca.
Njegovo tijelo nosi rane rata, a pogled odsustvo priznanja. Ne gleda u oči. Navika stečena u ratu – jer, o tome je ovisio život. Nema gnjeva u njegovim riječima, tek tiha spoznaja da je zaboravljen. Pitanje zašto, u sebi nosi odgovor koji nikad nije izrekao naglas – možda jer je Rom.
Sudbina Roma u Domovinskom ratu ostala je u sjeni. Postoji mit da su napustili Hrvatsku na početku sukoba, no istina je mnogo složenija. Romi su ratovali – na prvoj crti, u različitim postrojbama, kao vojnici, bolničari, logističari. Neki su poginuli, neki ranjeni, a mnogi nikad nisu prepoznati kao branitelji. Mnogi se nisu ni izjasnili kao Romi, jer su znali što znači nositi tu identitetnu oznaku u društvu koje teško priznaje “drugačije”.
Dokumenti i zapisi tek fragmentarno bilježe njihovu prisutnost. Rijetke su studije koje se bave njihovim doprinosom. Povjesničari poput Jakše Raguža i autora monografija poput Borne Marinića pokušavaju rekonstruirati ono što je sustavno zanemareno – da su Romi, iako marginalizirani, i tada dali sve za domovinu. I da su, kad su umirali, umirali za istu zastavu kao i svi drugi.
U Kninu danas svake godine odjekuju govori, pucaju počasni plotuni, vijore zastave. Na tvrđavu dolaze generali, političari, veterani. Ali Florijan Novak nikad nije pozvan. On, koji je prvi podignuo hrvatsku zastavu na tom mjestu, više nikad nije kročio tamo. Možda zato što nitko nije pitao tko je bio taj četvrti čovjek na staroj fotografiji. A možda i zato što mnogima još uvijek nije važno priznati da su i Romi dali život za Hrvatsku.
Floki danas živi u Međimurju, u tišini, daleko od kamera i pozornica. Bez mržnje, bez gorčine. Samo s pogledom u pod i sjećanjem na trenutak kad je s vrha Knina pogledao lijevo, desno – i shvatio da je Hrvatska slobodna.
Orhan Memedi
Ovaj projekt financiralo je Povjerenstvo za praćenje provedbe Nacionalnog plana za uključivanje Roma, za razdoblje od 2021. do 2027. sredstvima Ureda za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Vlade Republike Hrvatske”
