Jednom davno, preko sedam mora i dolina, bio je jedan Rom i dva siromaha. Jednom prilikom su otišli u šumu cijepati drva kako bi mogli grijati svoje skromne domove. I tako oni cijepaše i cijepaše, drvo po drvo, kada odjednom poče jedan od njih:
Koju bismo želju imali kad bi nam Bog podario po jednu želju?
„Ja“ reče on prvi koji je postavio pitanje, „poželio bih, kada stignem kući da me dočeka cijelo pečeno janje na stolu, s pečenim krumpirima i bijelim kruhom.“
„Hm a ja…“ upitaše se drugi, „ja bih poželio da me doma dočeka pun stol svakakvih slastica od čokoladnih torta do raznoraznih kolača.“
Rom se zamislio, kako mu se činile sve želje uzalud, kako neće nijedna od njih biti ispunjena, odlučio se našaliti malo s dvoje prijatelja i naglo reče prvo što mu padne na pamet:
„Pa ja bi zaželio da moja žena, nadajmo se da će to stvarno tako biti, dobije točno 12 malih dječaka kada dođem doma“
I tako se sve stišalo.
U večernjim satima, kada je siromah donosio drva doma, ulazi u svoju kuću, kada ugleda cijelo pečeno janje na stolu, pečeni krumpiri i bijeli kruh. Tako i drugi siromah, lijepo se iznenadio kada je došao kući, raznorazne slastice na stolu, od čokoladnih torta do najfinijih kolača, dok je Roma čekalo najveće iznenađenje, čim je ušao u kuću ugledao je babicu: „Pazi, nemoj stati na neko dijete!“ reče babica. Gdje god se okrenuo, u svakom kutu, po jedno ili dvoje djece. Kada je htio ostaviti drva u kut nije mogao, već je bilo zauzeto, ležalo je dvoje djece., pa odluči ostaviti drva do peći kad i tamo jedno dijete. Skromna kučica je bila puna djece, nije bilo mjesta ni da odloži drva. Kada je sve to ugledao, Rom se jako naljutio i reče:
„ Pa što je ovo, koliko je to djece u ovoj kući?“
„Pa ni manje ni više nego 12-oro djece.“ Promrmlja babica
Tu se uplaši Rom.
„Pa kako bi ne bi bio trinaesti u ovoj kući – broj trinaest je nesretan broj – ići ću radije u pakao kao ložioc kamina.“
Čim je to izgovorio pojavi se jedan šepavi Vrag, uhvati ga za vrat i odvede ga u pakao kao ložioca kamina.
Kako je vrijeme prolazilo, dvanaestoro djece je raslo, i tako postadoše svi dječaci. Jednom prilikom upita najmlađi dječak svoju Majku:
„ Majko, zar nikad nismo imali voljenoga oca? Iako smo imali, što se njime dogodilo kad nismo čuli ni riječi od njega?
„Sine, naravno da ste imali oca; ali kad ste se rodili rekao je, da je broj trinaest nesretan broj, da ne želi biti trinaesti pod ovim krovom i tako je otišao od kuće. Otada ga više nitko nije vidio.“
„Pa ako je tako majko moja, tražit ću ga svud po svijetu i dovest ću ga doma.“
Sa željom da nađe svoga oca dječak je krenuo u svijet. Tražio je i tražio ali nigdje ni traga njegovom ocu. Prošao je cijeli svijeta tražeći ga ali nigdje ga nije mogao pronaći.
Kako je šetao jednom šumom, naišao je na veliku topolu, čiji vrh dosezao nebo, a korijen čak do pakla. „Hm,“ mislio je u sebi, „kada mi nema oca nigdje na zemlji, mora da je u raju; popet ću se gore; barem da razgledam malo što ima tamo.“
Uzeo je svoju sjekiru i počeo je zabijati u drvo kako bi si napravio stepenice u drvu. Udarajući, radio je stepenicu po stepenicu, dok nije stigao do raja.
Kada je stigao gore, vidio je bezbroj duše koje su čekali pred vratima raja; ali to mu je bilo svejedno, proguravao se lijevo desno do vrata raja, i pokuca.
„Tko je to?“ upita sveti Petar iznutra.
„Ja sam, dvanaesti sin Roma Janka.“
„Sada te ne mogu pustiti unutra, pričekaj vani!“
„ Ma neću čekati, pustite me unutra, tražim svoga oca!“
„Ali sine, ne mogu te pustiti unutra. Nema Boga doma, kada se on vrati, razgovaraj s njime.“
Dečko je uvidio da neće uspjeti ući unutra pa se odluči baciti kapu preko vrata raja.
„Ah, sveti Petre, vjetar mi je prebacio kapu preko vrata unutra, vratite mi je nazad!“
„Vratio bih ti je sine, ali je već daleko otkotrljala, ne vidim je; dok idem za njom i dok je tražim, ušle bi sve proklete duše kroz ulaz za pse.“
„Pa pustite mene unutra, ja ću je već pronaći!“
„Ali sine, rekao sam ti već da te ne mogu pustiti“
„Mislim stvarno to nije u redu! Tužit ću vas ja kod boga, čim se vrati doma! Nije u redu da tuđe zadržavate.“
Što preostade svetom Petru? Bojao se da ga Bog ne kori, pa je pustio dečka unutra; ali samo ako obeća da se vrati čim nađe kapu. Dečko to učini, ali nije mu bilo na pameti održati dano obećanje; bilo mu je važno samo da uđe. Tražio je svoju kapu, stavio je na glavu i počeo potragu za svojim ocem. Tražeći okolo svoga oca, naišao je na jedno brdo, a na najvišoj visini brda bila je jedna slamnata fotelja a oko nje stolci.Na malim stolcima su znali sjediti anđeli dok je velika fotelja bila božja, odakle je mogao vidjeti cijeli svijet, nebo, zemlju, mora i sve što se moglo vidjeti. Dečko bez razmišljanja je krenuo na brdo da bi stigao do božje fotelje. Čim je stigao, ne slušajući i pitajući nikoga, odmah je sjeo na fotelju, čudio se pogledu na svijet i sve što se moglo vidjeti. Promatrajući sve, palo mu na oko očeva kućica. Promatrao je kućicu kako ne bi vidio svoju majku, ali uvidio je nešto drugo, vidio je susjeda kako želi ukrasti jedino mamino prase koje je mukom uspjela kupiti. „Sad ćeš ti vidjeti svoje“ mislio si dečko, „sada ću te naučiti pameti!“ Uzeo je mali stolac i bacio za susjedom, ali stolac nije pao ni blizu susjeda; uzme on i drugi stolac, ali ni taj ne padne ni blizu, tako on i treći, četvrti, peti…. bacao je male stolce jednu za drugom. Kad je pomislio da mu najbolje krenulo, vratio se Bog kući.
„Ma što to radiš, kepecu jedan?“
„Pa vidi Bože što mi susjed radi, nije dovoljno što od drugih krade nego hoće baš od moje voljene mame jedino prase ukrasti. Nisam ga htio pogoditi, nego ga samo uplašiti ali ni to mi nije uspjelo.“
„Ah sine“ odgovori Bog, „kad bi gađao stolicom svakog čovjeka koji želi ukrasti prase, ne bi me mogli ni svi stolari na ovom svijetu opskrbiti s toliko stolaca. Zato ti lijepo kažem : pokupi se lijepo iz raja ili ću morati pozvati nekoga da te otjera.“
Dečko se uplaši i odmah je otrčao prema vratima kao da nikad nije bio tamo. Kad je izašao pred vratima raja, razmišljao je gdje bi mu otac mogao biti, na zemlji nije, a nije ni u raju. „Ma sigurno je u paklu; vragovi su ga odnijeli“. Odmah se uputio prema dolje i nije bio miran sve dok nije stigao do pakla.
Kako se upućivao tamo, sreo je cijelu hordu vojnika.
„Gdje si se ti uputio?“ upita dečka jedan od vojnika.
„Idem u pakao naći svoga oca.“
„Ma uzalud si se uputio tamo, i mi smo bili jer su ukrali jedinu kćer našeg kralja ; ali nisu nam je htjeli vratiti, iako je naš kralj obećao onome tko mu vrati kćer pola kraljevstva, još je nitko nije uspio vratiti. Pametnije je da se vratiš odmah kako ne bi morao sav taj put nazad.“
„Ma kad sam prešao sav taj put onda ću i ovo malo, ma bilo što bilo.“ Odgovorio je dečko vojnicima i krenuo svojim putem. Odjednom se našao pred vratima pakla. Odmah je pokucao:
„Jer Pluto doma?“
„Nije.“
„Onda mi vratite oca, znam da je kod vas.“
„Ne damo ga, nismo toliko glupi.“
„Dobro, dobro, dat ćete vi njega, kada budete prisiljeni.“
Vragovi se na to samo smijali; dečko više nije pitao, nije htio ništa čuti, uzeo je lopatu i počeo ispred vrata pakla iskopavati. Počeo je nešto mjeriti, lijevo pa desno, širinu i dužinu. Sve je to promatrao jedan vrag i uputio se k njemu:
„Što to radiš?“
„Niste me htjeli slušati pa vam sad gradim Crkvu, kako ne bi mogli ni unutra ni van iz pakla, dok mi ne predate moga Oca.!
Kada je to vrag čuo, odmah je utrčao unutra i izveo starog Roma vani.
„Evo ti tvoga oca , sad kreni svojim putevima“
„Ho ho ho! Polako, nećemo tako brzo, ne idem dok mi ne predate Kraljevu kćer.“
„Ah, radije ćemo ti dati sve zlato i srebro, koliko možeš nositi, samo nju nemoj tražiti.“
„Ne treba mi ni vaše zlato ni srebro, samo kraljevu kćer.“
„Molim te, pričekaj da se vrati Pluto.“
„ Neću više ni trenutak čekati. Hoćete li je dati ili ne? Istog trena ću izgraditi tako veliku Crkvu da će Pluto biti isključen iz pakla.“
Tu se vragovi uplašili i odmah predali princezu i njih troje su odmah krenuli na površini zemaljskog svijeta.
Kada je Pluto došao doma, odmah je primijetio da nešto fali.
„Gdje je princeza?“
„Predali smo je starom Romu i njegovom sinu; rekao je, ukoliko je ne predamo, izgradit će crkvu pred vratim kako ne bi mogli ni unutra ni vani.“
„O glupani jedni,“ reče Pluto, „nije niti mogao izgraditi crkvu; nije imao nikakvoga alata sa sobom. Odmah za njime, trkače! Vrati nam princezu.
Trkač se odmah uputio na put, nedugo ih je i stigao.
„Stani dečko, vrati nam princezu, tako je zapovjedio Pluto!“
„Ma nema šanse da je prepustim takvome kao što si ti. Radije ću se natjecati s tobom u bilo čemu, samo reci u što želiš.“
„A onda ćemo se utrkivati“ reče Vrag.
Dečko kad je to čuo ugleda zeca u grmlju.
„Ah, jadni vraže,“ reče dečko ponosno „ s takvim jadnikom kao što si ti, neću se ja utrkivati, radije ću poslati svoga mlađega brata. Ajde pozovi ga; leži tamo u grmlju i odmara se.“
Vrag se odmah uputi prema grmlju; kada zec iskoči i počne bježati. Vrag je pokušavao prestići ga ali, koliko da je brz bio, nije mogao biti brži od zeca. Tu se uvjerio da je dečko puno brži i snažniji od njega te se bez ikakvih potraživanja povukao i posramljeno vratio u pakao nazad.
„Jer si mi vratio princezu?“ upita ga Pluto.
„Nisam.“ Odgovori mu vrag i ispriča mu cijelu priču kako je sve bilo.
„O glupane jedan, to mu nije bio brat, već običan zec; dečko nije mogao nikako tako brzo trčati. O sine ti si najsnažniji ovdje od njih, kreni za njima i vrati nam princezu!“
I tako je krenuo Plutov sin i ubrzo sustigne dečka i princezu.
„Vrati nam princezu!“ reče Vrag.
„Ma takvome jadniku kao tebi sigurno je neću predati. Natjecat ćemo se u što želiš pa ako pobijediš, vratit ću princezu.“
„Vidiš ovu toljagu, ima najmanje 50 kila, pa da vidimo tko je može više baciti.“
„Ajde ti prvi baci.“ Reče dečko Vragu.
Vrag zabaci toljagu toliko visoko da se skoro više nije vidjela. Čim je pala uhvati dečko dršku toljage i počne se derati: „Brate, brate!“
„Koga to zoveš?“ upita vrag.
„Samo svoga Brata, on ti je Kovač u drugom Svijetu, bacit ću mu toljagu gore; dobro će mu doći sve to željezo“
„Nemoj molim te, neka ostane princeza tebi, samo da mi se toljaga ne izgubi!“
Dečko se nasmiješi i vrati mu toljagu. Vrag se nesretan vrati u pakao.
„Što je bilo?“ upita ga Pluto
„Nisam je mogao dovesti“ odgovori mu Vrag i ispriča mu sve što je bilo.
„O glupane jedan, on je ne bi mogao pomaknuti, kamoli je baciti tako visoko. Ajde ti kočijašu, vrati mi ti princezu.“
Plutov kočijaš se odmah uputi za dečkom ali si uze jednu vilu sa sobom, trebalo mu je dugo ali ipak ih sustigne.
„Dečko stani, vrati nam princezu ili ću te probosti vilom.“
„Ne bojim te se,“ reče dečko; „ lako je potući se, nije to veliko umijeće. Da si pravi stani s jedne strane žbuna; ja ću s druge strane; pa ćemo vidjeti tko će koga više probosti.“
Vrag je imao vilu s tri oštrice, dok je dečko imao koplje.
I tako su pokušavali kroz žbun probosti jedan drugoga; naravno da vrag nije uspijevao u tome kad mu vila imala tri oštrice pa je svugdje zapela, dok je dečko bez većeg napora probadao vraga po cijelom tijelu. Vrag sav izboden odustane od svoje namjere i pobjegne na kočijama natrag u pakao.
„Ni ti nisi mogao vratiti princezu?“ upita vidno uznemiren Pluto.
„Oprosti, nisam uspio u tome.“ Ispričava mu se kočijaš i ispriča mu što se desilo.
„Dobro ti je, glupane jedan; naravno da ne možeš takvom vilom probiti žbun. Pošalje on i sina svinjogojca da pokuša sreću.
Sin se odmah uputi trkom prema njima. Uspio ih je dostići taman na granici pakla.
„Stanite, dečko vrati nam princezu, ona ne pripada tebi!“
„ A kome to ona pripada?“
„ Onome tko bolje zna paziti na svinje. Tu je velika štala puna svinja, ukoliko uspiješ više svinja u sat vremena tjerati od mene, prepustit ću ti princezu.“
„Neka bude tako,“ odgovori dečko.
„ Ali kako ćemo znati tko je koju svinju tjerao van?“ upita vrag.
„Ja, reče dečko, ću samo one vitičastim repom tjerati vani, ti tjeraj one s ravnim repom van.“
S time se složio i vrag, krenuli su odmah na posao. Dečko je bez problema istjerao preko dvadeset svinja, te se legao odmoriti. Vrag se mučio čitavih sat vremena da nađe svinje s ravnim repom, toliko ih je uznemiravao da su sve pobjegle vani. Kada je prošao sat , obrati se dečko vragu:
„Hajdemo vraže brojati čije su više, one vitičastim repom ili one s ravnim repom.“
Počeli oni brojati, ali na vražju nesreću, nisu naišli na nijednu svinju s ravnim repom, opet je dečko pobijedio. Vrag, poražen i posramljen uputi se natrag u pakao, dok je dečko, svojim ocem i princezom prešao granice pakla. Otud Pluto više nije imao moći utjecaja da vrati princezu.
Kada su stigli gore na zemlju, krenuli su odmah princezinu ocu. Kada je kralj ugledao jedinu kćer, zagrli je odmah i ugosti dečka i staroga Roma. Princeza je odmah ispričala ocu kojom mukom i kojim se opasnostima izložio dečko kako bi spasio princezu i svoga oca, na što odluči kralj ispuniti dano obećanje, predao je svoju kćer i pola svoga kraljevstva dečku. Održali su veliku svadbu koja je trajala sedam dana i na kojoj su bili mnogi uzvanici, među njima i dečkova obitelj.
Stari Rom se odlučio ostaviti najmlađeg sina i živjeti zajedno s ostalim jedanaest sinova
