Suze jedne majke
Prije mnogo, mnogo godina zaljubila se grofica u jednog mađarskog Roma. Veoma su se voljeli i bili su sretni. Kako je prolazilo vrijeme, grofica je zatrudnjela, ali prije nego što se rodilo dijete, započeo je veliki rat i Rom je morao natrag u svoju domovinu kako bi branio državu. Grofica je stalno plakala za njime. Još se dijete nije rodilo, dobila je obavijest da je njen muž umro u ratu. Ostala je sama u svojoj velikoj kući, samo je sluga još ostala.
Nedugo nakon muževe smrti grofica je rodila sina kojeg je mnogo voljela. Kako je rastao, sve je više ličio na svoga oca. Uz njega je grofica zaboravila na tugu i bol koju je trpjela radi gubitka muža.
Ali i ta sreća nije trajala dugo, pojavila se neka bolest, koja je oduzela mnoge živote. I njen sin je obolio od te bolesti, nije prošlo tri dana i on je umro. Grofica je bila shrvana od tuge, nitko je nije mogao utješiti, samo je plakala i bdjela nad njegovim grobom.
Jednog dana uvidi je svećenik kako plače nad grobom svoga sina i reče joj: „ Kćeri, dođi s nama u katedralu i moli se tamo, možda ti pomogne umanjiš tu veliku tugu.“
Grofica pristade na to i uputi se s njima u katedralu, molila se po cijeli dan i noć u njoj.
Odjednom se pojavi anđeo i upita je: „ Zašto toliko plačeš i tuguješ za svojim sinom?“
Na to mu odgovori grofica: „Kako da ne plačem, ne mogu ublažiti toliku tugu i bol. Bog me kaznio. Umrli su mi muž i sin, nemam više nikoga na ovom svijetu, ne želim više živjeti.“
Anđeo je ugleda i sažalio se nad njome te joj reče: „ Nemoj tako govoriti. Bog će ti pomoći da ublažiš tu bol i tugu. Sad ću ti reći što da napraviš da vidiš još jednom svoga sina. Na dan svih svetih dođi u katedralu i ostani sama tu. Moraš biti tiha da te ne otkriju, ako te otkriju odmah će nestati i nećeš vidjeti svoga sina.
Grofica učini kako je rekao anđeo. Došla je u katedralu i stala u kut, čekajući da joj se pojavi sin. Kada je sat pokazao točno ponoć, zazvone zvona. Odjednom se otvore vrata i duše su ulazili u katedralu. Prvi je u redu bio mrtvac s Kosom, za njime ostale duše, koje su nosili križeve i male krigle. Nakon odraslih, ulazili su djeca, imali su male vijence na glavi a u rukama male krigle. Kao zadnji je ulazio njen mali sin, držao je u rukama veliku kriglu koju je jedva nosio. Kada je to uvidjela grofica, nije se mogla suzdržati i počne plakati. Mali je odmah prepoznao svoju majku, uputi se njoj i reče: „ Majko, ne plači toliko za mnom!
Morom uvijek nositi tvoje suze sa sobom u ovoj velikoj krigli, od njih mi se uvijek krila namoče, zbog toga ne mogu s drugim anđelima poletjeti u raj. Moj otac je već postao anđeo, želim biti s njime i naći svoj mir. Još jednom ću te poljubiti, sada više ne plaći kako bi mogao svome ocu.
Odjednom, zapuše hladan vjetar u katedralu i sve duše se vratili svojim grobovima. Grofica više nije tugovala za sinom. Od toga dana grofica je prikupljala djecu bez oca i majke, čuvala ih i brinula o njima, dok ne odrastu. Živjela je za njih i posvetila svoj život njima, voljela ih kao svoju djecu i bila im je kao majka.
