U ljeto 1943. godine u logor Theresienstadt stigla su djeca iz Białystoka, siročad nakon nacističkog masakra u Poljskoj. Njihov kratki boravak u drvenim barakama završio je 9. listopada iste godine, kada su na blagdan Yom Kippur deportirana u Auschwitz i ondje ubijena. Tragedija gotovo 1.200 djece ostaje jedno od najmračnijih poglavlja holokausta.
U srcu nacističkog sustava logora postojao je prostor koji se često nazivao “logorom za pokazivanje” – Theresienstadt. Iako su ga nacisti koristili u propagandne svrhe kao privid “humanog” postupanja prema žrtvama, iza zidina i bodljikave žice skrivala se stvarnost smrti, gladi i progona. Jedna od najpotresnijih epizoda tog logora dogodila se u ljeto 1943. godine.
Tada je u Theresienstadt stigao transport s 1.196 djece iz poljskog grada Białystoka. Njihovi roditelji već su bili ubijeni, a djeca su bila iscrpljena, bolesna i traumatizirana. Smještena su u improvizirane drvene barake izvan glavnog dijela logora. Nacističke vlasti odredile su pedesetak liječnika i medicinskih sestara da se brinu o njima. U uvjetima straha i represije, medicinsko osoblje pokušalo je pružiti barem mrvu brige i topline.
No, humanost se nije uklapala u logiku nacističkog režima. Djeca iz Białystoka bila su izolirana od ostalih logoraša, a logorska uprava strogo je zabranila bilo kakav kontakt. Pretpostavlja se da je razlog bio taj što su djeca bila svjedoci masakra u Poljskoj pa ih nacisti nisu željeli pustiti u širu logorsku populaciju.
Sudbina te skupine bila je zapečaćena 9. listopada 1943. godine, na židovski blagdan Yom Kippur. Toga dana djeca i njihovi skrbnici deportirani su u Auschwitz-Birkenau. Samo tri dana kasnije, svi su ubijeni u plinskim komorama. Nijedno od djece iz Białystoka nije preživjelo rat.
Ova epizoda ostala je dugo u sjeni, iako nosi snažnu poruku o brutalnosti sustava koji je odlučio da i najslabiji i najneviniji nemaju pravo na život. Tragedija djece iz logorskog sirotišta Theresienstadta podsjetnik je na cijelu generaciju djece čiji su životi prekinuti prije nego što su ih uspjeli živjeti.
Danas, povjesničari i preživjeli logoraši podsjećaju da sjećanje na njih ne smije izblijedjeti. Jer svako dijete koje je tada nestalo imalo je ime, lice i priču – i zato je dužnost živih da o njima govore.
Orhan Memedi
„Ovaj projekt financiralo je Povjerenstvo za praćenje provedbe Nacionalnog plana za uključivanje Roma, za razdoblje od 2021. do 2027. sredstvima Ureda za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Vlade Republike Hrvatske”
