Koliko je nama Romima poznata ona rečenica, često izrečena gotovo usputno: „Ma to su Cigani, ali ti si Rom“?! Koliko puta smo je čuli i koliko puta smo je morali prešutjeti? Zamislite samo da riječ „Rom“ ili „Cigan“ zamijenite nekom drugom nacionalnošću i to naglas izgovorite u njihovoj sredini. Bi li i tada svi ostali nasmijani? Naravno da ne – nastala bi nelagodna tišina, neugodni pogledi, a možda i otvoreno negodovanje. Ali kada se to kaže nama, Romima, od nas se očekuje da se samo smješkamo, da budemo počašćeni jer – eto – nismo „oni Cigani“, već smo „civilizirani Romi“.
Mi smo, navodno, oni koji se uklapamo u društvo, koji ne puštamo glasnu glazbu, koji ne pijemo, ne krademo i ne remetimo tuđu svakodnevicu. Mi smo oni „prihvatljivi“, oni koje se gura u kategoriju normalnih ljudi. I time nam se zapravo oduzima ono što jesmo – jer ispada da nismo niti pravi Romi.
Nažalost, kroz povijest je čitava jedna nacija postala sinonim za sve što društvo smatra lošim i neprihvatljivim. Ako želiš reći nekome da ne bude škrt, reći ćeš: „Nemoj se ciganit.“ Ako se netko obukao skromno ili neukusno, onda ćeš ga pitati: „Što si se obukao kao Cigan?“ Ako je netko glasan, odmah ćeš čuti: „Ma vidi ti tog ciganluka!“ Lista uvreda i stereotipa gotovo da je beskonačna. A što je najgore – za sve to mi smo krivi, iako nismo ni prstom maknuli.
Takvi obrasci govora i ponašanja učinili su da se sve više Roma boji ili srami javno reći da su Romi. To je gorka istina. Zbog toga imamo liječnike koji jesu Romi, ali te pozdrave samo kratkim klimom glave, sestre koje se prave da te ne poznaju i poznanike koji te na blagajni trgovačkog centra izbjegavaju pogledati. Svi oni se distanciraju, jer strah od etikete je jači od istine.
Negativnu percepciju romske zajednice gotovo je nemoguće izbjeći. Ona te sustigne prije ili kasnije, ma koliko uspješan ili obrazovan bio.
Naravno, bilo bi idealno kada bi svi koji se smatraju „normalnima“ mogli jasno i bez srama reći: „Da, ja sam Rom.“ Kada bi to prihvatili kao prirodni dio sebe i ponosno stali iza toga. No realnost je drukčija. Oni koji to rade, koji se trude i bore, nose na sebi golemi teret jedne nacije. Nacije koja je stoljećima bila ugnjetavana, prisilno asimilirana, zatvarana u logore i porobljavana. Taj teret slomi i najjače, pa kako onda očekivati da baš svatko ponosno viče „Ja sam Rom!“?
Možda zvuči grubo, ali vrijedi zapitati: zašto je nacionalnost toliko presudna kada se radi o nama Romima? Zašto nas uvijek iznova morate pitati tko smo, odakle potječemo, kojoj zajednici pripadamo? Pita li se svakoga koje je seksualne orijentacije? Pita li se svakoga tko mu je bio djed – ustaša ili četnik? Ne pita se, i ne treba se pitati. Jer to je privatna, osobna stvar svakog pojedinca. I tako bi trebalo biti i s nama Romima.
Zato je dosta. Dosta je neprestane rasprave o tome tko smo i što smo. Želimo samo jedno – ista prava i jednakost koju uživa svaki građanin ove zemlje. Ništa više i ništa manje. Ne trebaju nam privilegije, ne trebaju nam posebna mjesta, ne trebaju nam povlastice. Želimo samo da nam ostane ono što je svima jednako važno – naše dostojanstvo.
