Prema istraživanju iz 1998. pod naslovom “Društveni i razvojni položaj Roma u Hrvatskoj”, Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar, Romi se na području Hrvatske spominju prvi put u Dubrovniku 1362. godine, u trgovačkom spisu. Desetak godina kasnije (1373. godine) Romi se spominju i u Zagrebu, gdje su trgovci, krojači i mesari. U Dubrovniku Romi (Jeđupi) žive u Gružu i već krajem XIV. i u XV. stoljeću formiraju srodničke zadruge koje se bave tradicionalnim romskim zanatima i glazbom. U srednjem je vijeku romsko stanovništvo vezano za gradove. U Puli 1497. djeluje svećenik Dominik Ciganin, a 1500. godine Romi se spominju u predgrađu Šibenika. O stvarnom broju i položaju Roma u Hrvatskoj tijekom XVI. i XVII. stoljeća, malo je podataka. Cigani “šipuši”, svirači, spominju se u Hrvatskoj 1671. godine. U Međimurju se Romi spominju 1688. godine, kada je u Legradu (koji tada administrativno pripada Međimurju) kršteno dijete “ciganskog” vojvode Ivana, a u XVIII. stoljeću međimurski feudalci dozvoljavaju doseljavanje Roma koritara.
Velike romske skupine dolaze u Hrvatsku tijekom XIX. stoljeća iz Rumunjske. Pripadaju romskoj skupini Koritara, a naseljavaju područje Međimurja i Podravine. Govore ljimba d’ bjaš, jedan od rumunjskih dijalekata (vlax-dijalekti), te uz već prisutne Kalderaše i Lovare, čine jezgru današnjeg romskog stanovništva u Hrvatskoj.
Točan broj Roma koji danas žive u Republici Hrvatskoj i njihov teritorijalni raspored teško je utvrditi iz više razloga, pa su rezultati službenog popisa stanovništva tek naznaka stvarnog stanja broja Roma u Republici Hrvatskoj.
