Između 1940. i 1943. godine, u varšavskom getu u Poljskoj živjelo je više od 400.000 ljudi, naguranih na samo nekoliko četvornih kilometara. Među njima, tisuće djece bila su prepuštena ulicama, boreći se s glađu, bolestima i stalnom prijetnjom smrti. Fotografski zapisi iz tog razdoblja svjedoče o malenim tijelima u otrcanoj odjeći, o djeci koja su pokušavala prokrijumčariti komadić kruha ili krumpira kroz rupe u zidu geta. Većina njih nije preživjela rat – nacistički režim planirao je njihovo potpuno uništenje.
Ovo tragično poglavlje povijesti pokazuje svu brutalnost nacističkog sustava, ali i dubinu ljudske patnje. Djeca su bila među najranjivijima, lišena osnovnog prava na djetinjstvo, igru i sigurnost. Njihovi životi prekidani su glađu, bolešću, deportacijama i masovnim pogubljenjima.
Ipak, u kolektivnom sjećanju na Holokaust često se zaboravlja još jedna skupina žrtava – Romi. Oni su, poput Židova, bili označeni kao “nepoželjni” i sustavno progonjeni. Tijekom tzv. Porajmosa, genocida nad Romima u Drugom svjetskom ratu, procjenjuje se da je ubijeno između 220.000 i 500.000 Roma diljem Europe.
U logorima smrti, uključujući Auschwitz-Birkenau, Romi su bili zatvarani u posebne barake, često zajedno s djecom. Preživjeli svjedoče o strašnim uvjetima, glađu i bolestima, ali i o monstruoznim medicinskim eksperimentima kojima su bila izložena romska djeca. U noći s 2. na 3. kolovoza 1944. godine, u tzv. “likvidaciji Ciganskog obiteljskog logora” u Auschwitzu, ubijeno je gotovo 3.000 Roma – većinom žena, staraca i djece.
Romska djeca, baš kao i ona židovska u varšavskom getu, bila su žrtve sustava koji im je uskratio pravo na život, identitet i djetinjstvo. Posebna je tragedija u tome što mnoga od njih nisu ostavila ni trag u povijesnim zapisima – njihova su imena izgubljena, a životi ugašeni u tišini bezimenih grobova.
Danas, više nego ikada, važno je očuvati sjećanje na sve žrtve Holokausta. To uključuje i priznanje stradanja Roma, čija je patnja desetljećima bila marginalizirana ili prešućivana. Komemoracije, edukacija i istraživanja ključni su kako bi se osiguralo da žrtve Porajmosa zauzmu mjesto koje im pripada u kolektivnom pamćenju Europe.
Sjećanje nije samo čin pijeteta, već i borba protiv zaborava, diskriminacije i rasizma. Jer svako dijete koje je nestalo u Varšavskom getu ili u Auschwitzu imalo je ime, lice i priču – a na nama je da ih ne prepustimo tišini.
Orhan Memedi
„Ovaj projekt financiralo je Povjerenstvo za praćenje provedbe Nacionalnog plana za uključivanje Roma, za razdoblje od 2021. do 2027. sredstvima Ureda za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Vlade Republike Hrvatske”
