Život piše priče: Životna priča jedne Romkinje i njeno odrastanje

Iako uvijek govorimo o teškom položaju Roma, njihovo osobno iskustvo nam pokazuje koliko je zaista jest težak njihov život. Svoje život nam je prepričala Farija Rama koju život nije mazio, ali usprkos svemu je uspjela odgajati svoju djecu i ukazati na pravi put.

Rođena sam u Kumanovu, malom gradu u Makedoniji, a  u Zagrebu sam došla  zajedno sa svojim roditeljima kada sam imala deset mjeseci. Potičem iz kovačke obitelji. Razlog našeg dolazak u Zagrebu je bio to što je naš otac bio zaposlen u jednoj tvornici. Živjeli smo ispod mosta u jednoj baraci blizu Veslačkog kluba. Bilo nas je četvoro, dvije ženske i dvoje muške djece. Uz nas, mama je odgajala i našeg najmlađeg strica. Otac je radio i brinuo se za nas. Završila sam sedam razreda osnovne škole, dok sam osmi napustila zbog toga što sam dobila malog bracu i morala sam ga čuvati. Svi smo išli u školu, jedan mi je brat završio osnovnu, najmlađi brat završio je trgovačku školu, dok je stric završio kovački tečaj kako bi nastavio tradiciju. U našoj obitelji kao i kod svih drugih romskih obitelji dečki su imali više prava i više slobode od nas ženske djece jer se pazilo na nas da ne šetamo previše.

Otac nam je otišao u Njemačkoj još 1963 godine. Mi smo ostali s mamom koja je brinula za nas. Radila je u jednoj državnoj firmi. Ja sa svojih trinaest godina sam počela raditi, prala sam stubišta ali nakon negativnog iskustva prestala sam raditi. Radila sam šest mjeseca. Moj brat je prao autobuse na autobusnom kolodvoru i pomagali smo mami i stricu u krojačnici. Dva mjeseca prije osamnaeste godine udala sam se. Moj Kum mi je našao muža, a roditelji su pristali jer su vjerovali kumu. Sestra se udala za susjeda ne Roma. Otac nije baš bio protiv toga, ali za brata je htio dovesti našu Romkinju iz Makedonije. Iako je brat imao curu i ozbiljnu vezu, zbog roditelja, je ta veza raskinuta. Dešavalo se svašta, to je bilo pravo čudo. Kad su otišli za Makedoniju, poslali su im telegram da sam ja, moj suprug i moja djeca poginuli tako da su se roditelji vratili i nisu uspjeli bratu naći ženu. Nakon toga brat se  oženio sa Njemicom.

 

Kada sam upoznala muža, on je radio trgovinu. Da se brinuo i skrbio za obitelj, baš i nije. On je volio trgovati, dok sam ja naučena bila raditi državni posao. Sa svojih osamnaest godina radila sam osam sati. Muž mi je neobrazovan i danas, pio je, tukao me je, varao me. Doživjela sam svašta od njega. To nikako ne skrivam ali sam zanemarila, jer kako kažu stari ljudi „Tu gdje se udaješ tu i ostaješ“. Zbog djece nema mijenjanja. Djeca moraju imati i živjeti sa roditeljima. Imam dva sina i tri kćeri. Sve sam sama radila i posao i brigu oko djece. Željela sam da mi se djeca obrazuju. Na svu sreću sinovi su me poslušali i to su uradili. Nisam pravila razliku između djece i mislim da svaka majka zna da su sva djeca jednako važna. Moj sin mi prigovara da volim njegovog starijeg brata više ali to nije istina, on to ne razumije. Kada bude imao svoju djecu onda će razumjeti.

Obrazovanje je bitno

Volim kada je netko obrazovan ali ih znam puno onih koji su obrazovani a da su gluplji od onih ne obrazovanih. Obrazovanje je jako bitno. Po mom skromnom mišljenju, prije je bilo lakše obrazovati se jer su ljudi bili drugačiji. Cijelo naselje gdje smo živjeli bila je kao jedna obitelj. Djeca su bila složna i pomagala jedno drugome, dok danas već nije tako. Znali smo, po deset nas, da sjedimo za jednim stolom i učiti. Bilo je tada puno bolje.

Bili smo u Njemačkoj i najstarija mi kćer pobjegla i udala se sa dvanaest godina. Otišla u jednu obitelj gdje ja nisam željela. Oko toga smo imali dosta problema. To su bile strave. Na kraju se ipak vjenčala maloljetna. U tom braku je dobila troje djece od kojih je jedno završilo kod mene od rođenja dok drugo dvoje djece završilo u domu u Njemačkoj. Rastala se je od tog muža i udala se za drugog sa kojim ima dvoje djece. Ona mi je zagorčala život. Stariji sin se je normalno oženio radi i brine za obitelj, ne mogu se žaliti. Druga kćer mi se udala sa dvadeset i dvije godine, normalno napravili smo  svadbu. On nije Rom, Nijemac je ali je jako dobar i normalan. Treća mi se također udala za Nijemca i živi u Njemačkoj. Sama ga je izabrala. Završila je osnovnu ovdje u Zagrebu, a u Njemačkoj je nastavila srednju školu i završila je što mi je drago. Sve u svemu zadovoljna sam sa svojom djecom. Nisam željela se miješati djeci u život da ne bi rekla da sam loša majka, iako ponekada sam željela im pomoć sa nekim savjetima, ali sam se suzdržavala.

Nove generacije imaju bolje uvjete

Moja ženska djeca imaju bolje životne uvjete od mene. Rekla bih da je moja mama za mene bila samo mama, dok sam ja svojoj ženskoj djeci i majka i prijateljica. Moja djeca su se mogla meni povjeriti što su i napravila, a ja sam ih mogla uputiti. Da je meni moja majka bila kao što sam ja bila svojim kćerima mislim da bi puno bolje prošla u životu. Mislim da ne bih završila onako kao što sam završila. Lijepo bih radila, uživala u životu i među ljudima. Ovako sam osuđena živjeti među četiri zida.

Danas je bolje što se tiče udaje jer mnoge cure čekaju punoljetnost, dok prije se udavale na dvanaest, trinaest ili četrnaest godina. Zarobljavale bi svoj život, ovako kažeš „neka se udala bar je punoljetna“ i svjesna je što želi.

Žene su i prije i sada u istom položaju što se mene tiče. Žena mora raditi, brinuti za djecu, kuhati, prati, čistiti, peglati i opet ne valja. Mora uvijek biti rob. Ja uvijek kažem svojoj kćeri „ne dozvoli da samo ti radiš, radite zajednički. Nemoj biti luda da ti radiš kao ja što sam ja nekad radila a on da sjedi. Sve trebate raditi zajedno, kućanske poslove, brigu oko djece i ostalo. Onda ćete bolje uspjeti, bolje živjeti i imati veću slogu“. To uvijek savjetujem mlade.

 

Moja me obitelj poštivala. Ne mogu se požaliti. Od kada sam se razboljela djeca mi govore da sjednem i paze na mene, jer im smeta što sam stalno u pokretu. Ne idem nigdje sama uvijek me netko prati. Nikada nismo imali problema sa okolinom. Dok su mi djeca bila mala, susjedi Hrvati govorili bi da su najčišća i najljepša i da su mnoga hrvatska djeca zamazanija od moje djece. Dok su druga djeca imala uši u glavi, moja djeca nisu imala i bila su čista, ispeglana i sređena. Prije nije bilo prošnje na semaforima svatko je radio dok danas ima puno djece koja prose. Zato danas ljudi drugačije gledaju kada vide zamazano dijete na semaforu i mene sa mojom djecom čiste i uredne kada idem u kupovini ili idemo šetati.

Najljepši trenutci života

Najvažniji događaj u mojem životu bila je poplava u Zagrebu. Sve nas su utrpali u kamione i odvezli na Sljemenu, imala sam pet godina. Najsretniji događaj mi je rođenje moje djece i kada sam ih primila u rukama i kad su me probudili iz kome i pitali jeli znam tko sam. Četiri puta su me oživljavali, dvadeset minuta me nije bilo. Najlošiji trenuci su mi bili sa mojim gospodinom.

Najljepše je kad netko napravi neko veselje i tada idemo tamo da se veselimo, a najtužnije je kada nam netko od najmilijih umre. Jako sam emotivna i sve mi je pomiješano.

Najviše je na mene utjecao moj otac, jer je vodio brigu o svemu i ohrabrivao me je kada bih nešto radila. To je osoba koja mi je dala zanat, iako deset godina nije bio tu. Isto tako mi je važan i moj najstariji brat koji mi je bio kao tjelesni čuvar jer me je uvijek čekao pred školom. On je pet godina stariji od mene. Mlađi mi je brat bio potpora. Kad mi je najteže bilo, on je bio tu. Njima sam najzahvalnija što opće dalje prosperiram. Oni su me vodili kroz život. Najradije se sjećam oca i svekra. Otac je bio u problemima između mene i supruga i uvijek je krivio mene, dok je svekar znao tko je kriv. Ali je otac uvijek govorio „Ti si moja kćer i uvijek ćeš me voljeti“. Zato ih ne mogu prežaliti i puno mi fale.

Najgore mi je bilo živjeti dok sam živjela tu u Zagrebu u jednoj maloj trošnoj sobici. Cijelu noć bi spavala sa otvorenim očima da ne bi moje dijete otišlo nekuda. Ja sam ujutro morala otići na posao. Najljepše mi je bilo u Njemačkoj dok su mi djeca bila sva oko mene i moji roditelji, otac, svekar, kumovi. To mi je bilo najljepše vrijeme, cijela obitelj na okupu. Kad bih mogla nešto promijeniti, promijenila bih da se ne udam tako mlada. Čekala bih par godina da nešto steknem a onda bih se udala. Još bih promijenila i to da mogu pružiti više svojoj djeci.

 

Ramona Memedi

 

Tekst je napisan uz financijsku potporu Povjerenstva za praćenje provedbe Nacionalnog plana za uključivanje Roma, za razdoblje od 2021. do 2027.

 

„Ovaj projekt financiralo je Povjerenstvo za praćenje provedbe Nacionalnog plana za uključivanje Roma, za razdoblje od 2021. do 2027. sredstvima Ureda za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Vlade Republike Hrvatske“