Želimo da nas prihvate drugi, a opet ne prihvaćamo različtost u našoj zajednici

Govoriti o romskoj LGBT zajednici i dalje je tabu tema na ovim prostorima. Biti Rom/Romkinja i pri tome pripadnik LGBT zajednice dovodi do niza pitanja na koje ne možemo naći odgovora jer se većina boji društva, osobito romskog i njegove reakcije.

Tradicionalan način života je veoma prisutan u romskoj zajednici. Uloga muškarca i žene je često predodređen te maloljetni ugovoreni brakovi i dalje postoje, bez obzira na želje i ambicije mladih. Iako je došlo do značajnog napretka u ključnim problemima kao što su rana udaja i ženidba te uključivanje djece u obrazovni sustav, jedan problem se još gura pod tepih, a to je poštivanje različitosti u romskom društvu.

Ovaj tekst je pisan na osnovu posjeta nekoliko romskih naselja  u kojima se teme vezane za LGBT zajednicu ne pristupa ozbiljno niti smatraju relevantnim jer se smatra da nema Roma i Romkinja koji se svrstavaju u tu zajednicu te nema potreba za njihovom organizacijom jer su to „pojedinci“ koji su rijetkost.

Iako postoje njihove probleme nitko ne čuje niti se bavi njima, a radi se o kompleksnim situacijama u kojima ne mogu isticati vlastitu slobodu i želje zbog pritiska zajednice i romskog društva. U Hrvatskoj brojimo skoro 17 000 deklariranih Roma i Romkinja, a taj broj je veći ukoliko pribrojimo one koji se ne žele deklarirati.  Mjerenje brojnosti homoseksualnih osoba suočeno je s brojnim poteškoćama, a uzete su države kao što su SAD, Engleska ili Norveška koje imaju visoku toleranciju prema različitosti, a brojke su se kretale od 1.5 posto do 5.6 posto.  Kada govorimo o romskoj zajednici i uzmemo srednji postotak navedenog, to bilo 3.5 posto što bi ukupno činilo oko 590 osoba.

Takva brojka, iako se čini malena, ističe stotine ljudi koji se ne mogu slobodno izražavati zbog pritiske sredine te  imaju veći rizik od problema s mentalnim zdravljem, kao rezultat straha i moguće kontinuirane diskriminacije i viktimizacije od strane društva. Pripadnici ove populacije suočeni su s pogrdnim komentarima i govorom mržnje, bilo osobno ili putem društvenih medija, što negativno utječe na njihovu vlastitu vrijednost i samopouzdanje. Izloženost diskriminaciji i mini agresijama dovodi do anksioznosti, depresije, misli o samoubojstvu, pokušaja samoubojstva i samoubojstva. Svi navedeni strahovi dovode zatvaranja u sebi i rijetki vidljivi slučajevi postaju označeni od društva i često isključeni od obitelji.

Ma ima ih tu, ali nismo sigurni jesu li ili nisu to. Malo su ženskasti i to je to, šta drugo da kažem. Nema ih puno možda dvoje ili troje u cijelom naselju, šta će njima organizacija. Prije toga uopće nije bilo, a sada vidiš ponekad pojedinca, ali nije to nešto za pohvaliti ili za javno pokazati.– ističe D.N iz Siska.

Takav stav se može čuti u Zagrebu i drugim naseljima koje smo posjetili. Jednostavno smatraju da nema mjesta za takve osobe u društvu i poticanja njihovog javnog priznanja u zajednici.  Nažalost te podatke ne obrađuju i na nacionalnoj razini te se kroz istraživanje koje je provedeno okviru projekta „Prikupljanje i praćenje baznih podataka za učinkovitu provedbu Nacionalne strategije za uključivanje Roma“, koji se provodio u sklopu programa ‘’IPA 2012 Ispunjavanje preduvjeta za integraciju Roma na lokalnoj/regionaloj razini i nacionalnoj razini’’ ne spominje LGBT zajednica u romskoj zajednici.

Iako nije obuhvaćena različitim istraživanjima, ova tema ne zaobilazi ni romsku zajednicu koja se nažalost uz socijalnu, gospodarsku i fizičku isključenost ne želi (ili ne usudi) pričati o problemima LGBT-a unutar romske zajednice ili prema njima od većinskog stanovništva. To smo mogli vidjeti i na osnovu anonimnog intervjua s aktivnim romskim aktivistom iz BiH koji osobito ističe problem prihvaćanja od strane romske zajednice.

S obzirom da dolazim iz manjeg grada, generalno je u društvu teško prihvaćena svaka tema koja vodi ka nekom razmišljanju skroz drugačijem od uobičajenog. Poznajem dosta osoba koje su mene prihvatile takvog kakav jesam, ali i mnogo onih koji me ne prihvaćaju. Najviše mi smeta neprihvaćanje drugačijih ljudi. Počevši od moje familije, koji su, sami po sebi, u svojim marginama, koje ne prelaze. Ne mora da znači da ako si drugačiji, po bilo kojem pitanju, da si stvarno drugačiji i da nešto s tobom nije uredu – već da si čovjek kao i oni, što bi se reklo od „krvi i stresa.“- ističe N.N za lgbti.ba

Sličan problem ističe akademski slikar Mersud Selman koji već dugi niz godina vodi borbu za svojim identitetima. Sam kaže da je to borba za ljubav i priznanje ili borba u kojoj se mora boriti sa sobom i sa drugima. Selmam je dugo skrivao jedan dio svoje ličnosti i skoro u tridesetoj godini se odlučuje za iskorak gdje javno označuje svoj identitet homoseksualnog muškarca.

Taj iskorak je ostvario preseljenjem u Berlinu iako je priznanjem roditeljima ipak prihvaćen onakvim kakvim jest. Nažalost ta zatvorenost romskih zajednica će ugušiti mnoge ljude koji svoju različitost skrivaju duboko u sebi i taj broj nikada nećemo saznati. Jedino integracijom u društvu možemo dobiti prihvaćanje, a moramo težiti onom što očekujemo od drugih, a to jest da prihvatimo i poštujemo različitost naših bližih.

 

Orhan Memedi

 

Tekst je napisan uz financijsku potporu Povjerenstva za praćenje provedbe Nacionalnog plana za uključivanje Roma, za razdoblje od 2021. do 2027.

 

„Ovaj projekt financiralo je Povjerenstvo za praćenje provedbe Nacionalnog plana za uključivanje Roma, za razdoblje od 2021. do 2027. sredstvima Ureda za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Vlade Republike Hrvatske”