HrvatskaVijesti

„Želim umrijeti kao Čovjek“ – što znači biti Rom danas?

„Odrastao sam s idejom da sam Cigan. Htio sam se riješiti tog identiteta i naučen sam kako biti Rumunj (…). Ponovno sam otkrio svoj identitet (…). Želim umrijeti kao Čovjek.“
— Nicolae Gheorghe, romski sociolog i aktivist za ljudska prava

Ova rečenica, koliko god bila osobna, govori glasno i jasno o iskustvu mnogih od nas. Biti Rom u današnjem društvu znači stalno preispitivati tko si i kako te drugi vide. Nekad se čini da je identitet više teret nego ponos – nešto što skrivaš, a ne nešto što pokazuješ.

Iako danas ima sve više empatije prema Romima, ta empatija često ostaje površna. Lijepo je slušati našu glazbu, gledati filmove o „romskoj slobodi“, čitati priče o „veselim Ciganima“, pa čak i zapljeskati kad mali Rom vrati izgubljeni novčanik. Ali kad dođe stvarni život – posao, stanovanje, škola, zdravstvo – tada mnogi zatvaraju vrata. Tada se sjećaju samo predrasuda, a ne priča o poštenju.

Ponekad mi se čini da ljudi vole Rome – ali samo ako su daleko. Ako sviraju violinu na pozornici, a ne traže posao u istoj firmi. Ako plešu na sceni, a ne sjede za istim stolom.

Suočeni s tim, mnogi mladi Romi biraju „lakši“ put – odluče ne isticati svoje podrijetlo. Ne zato što se srame, nego jer im je dosta objašnjavanja, dokazivanja i borbe s tuđim pogledima. Izgube se u masi. Postanu netko drugi. I tko ih može kriviti? Kad znaš da će tvoja studentska iskaznica biti drugačije gledana samo zbog tvog imena, nije lako ponosno reći tko si.

I onda se opet pitam – je li to što sam Rom blagoslov ili kletva?

Svaki dan na to pitanje odgovorim drugačije. Ali duboko vjerujem da naš identitet ne bi smio biti razlog za sumnju, već povod za razgovor. Ne smijemo pristajati na to da nas se dijeli po predrasudama, da nas se svede na jedan sloj – bilo pozitivan ili negativan.

Biti Rom, po sebi, nije ništa posebno – osim ako sam sebi ne pridaješ vrijednost. Možda je to i najveći izazov: voljeti ono što jesi, dok te svijet pokušava uvjeriti da bi trebao biti netko drugi.

Jer zašto bi bilo kome smetalo što je netko liječnik, odvjetnik, profesor – i Rom? Zar se znanje mjeri prezimenom? Zar kultura umanjuje stručnost? I zašto bi bilo lakše prihvatiti Rome ako ih ne prepoznajemo kao Rome?

Ne želimo milostinju. Ne trebaju nam ni sažaljenje ni senzacionalizam. Trebamo pošten odnos. Jednaku priliku. Dovoljno prostora da budemo ono što jesmo – ljudi s različitim iskustvima, ali jednakom željom za dostojanstvenim životom.

Zato biram teži put. Biram da ne skrivam tko sam. Biram da poštujem svoj identitet, ne zato što želim biti drukčiji, nego zato što želim biti jednak. I ako to znači da ću ponekad osjećati onaj famozni „dvostruki razmak“, neka bude. Bolje to nego izgubiti sebe.

Jer vjerujem – ako dovoljno nas odluči hodati tim putem, jednog dana taj razmak će nestati. Ostat će samo poštovanje. I ponos što smo tome svi zajedno doprinijeli.

Orhan Memedi

Ovaj projekt financiralo je Povjerenstvo za praćenje provedbe Nacionalnog plana za uključivanje Roma, za razdoblje od 2021. do 2027. sredstvima Ureda za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Vlade Republike Hrvatske”

Related posts

Sudjelovali smo na komemoraciji u spomen na žrtve ustaškog logora Jasenovac

Urednik

Noćas bačena bomba na dječji vrti u Kozari boku

Urednik

Severina Lajtman: Odmalena sam znala da se jedino uz obrazovanje mogu ostvariti

Administrator