Zatvorenik sjećanja: Zaboravljeni genocid nad Romima kroz priču jedne obitelji

U povijesti 20. stoljeća postoje stradanja o kojima se godinama šutjelo. Jedno od njih je genocid nad Romima i Sintima – narodima koji su, uz Židove, bili sustavno progonjeni, mučeni i ubijani pod nacističkim režimom. Prema procjenama, ubijeno je između 220.000 i 500.000 Roma u Europi, no stvarne brojke mogle bi biti i veće. Iza svake brojke stoji priča. Ime. Lice. Obitelj.

Jedna od tih priča pripada Karlu Lagreneu, muškarcu koji je preživio Auschwitz, ali je u logoru izgubio gotovo sve što je imao – suprugu, četvero djece, roditelje i brata. Preživio je, ali njegov život nikada više nije bio isti. Bio je, kako je to kasnije opisao njegov sin u pjesmi, “zatvorenik vlastitog sjećanja”.

Karl Lagrene sa svojom obitelji deportiran je u Auschwitz 10. ožujka 1943. godine. U posjedu obitelji sačuvana je službena potvrda o njihovu odvođenju iz Bottropa. Dokument hladne birokracije tadašnjeg režima ne spominje suze, strah niti sudbine – samo datume, adrese i imena. Ali upravo ta imena danas su ključna za povijesnu istinu: Mathilde, Karl, Harry, Konrad, Friedrich, Hildegard, Gisela i Veronika Lagrene.

Jedini koji je preživio bio je Karl. Kasnije, u starosti, ponovno se i iznova vraćao sjećanjima na Auschwitz. Njegov sin pretočio je očevu bol u stihove koji diraju do kosti:

“Tada kad sam stajao pred vratima Auschwitza,
moja obitelj i ja,
znao sam da nas ništa dobro ne čeka…
Ostarjevši, preživio sam,
zatvorenik vlastitog sjećanja, iza vrata Auschwitza.”

Karl je bio i žrtva nacističkog isključivanja iz društvenog života još prije deportacije. Kao glazbenik, izbačen je iz Glazbene komore Reicha, kao „nepodoban“ – jer je bio Rom. Njegovo ime nalazi se na popisima odbijenih članova, temeljem zakona iz 1933. koji je bio dio šireg sustava rasne diskriminacije i propagande.

Danas njegova snaha, govoreći o obiteljskoj tragediji, ne govori samo o prošlosti, već i o sadašnjosti. U svom obraćanju posebno se osvrnula na odgovornost koju nosimo kao društvo, osobito prema mladima:

„Jednostavno – reagirajte kada vidite nepravdu. Ustanite protiv desnog ekstremizma, protiv ksenofobije, antisemitizma, anticiganizma, protiv svakog oblika rasizma. Tome se mora suprotstaviti svim snagama. I nikada ne smijemo zaboraviti što se dogodilo – jer se to ne smije ponoviti.“

Nevidljiva bol u kolektivnoj tišini

Za razliku od sjećanja na žrtve Holokausta koje su u većini europskih zemalja danas jasno prepoznate i obilježene, genocid nad Romima još uvijek nije dobio ni približno jednaku pažnju. Mnogi Romi nakon rata nisu dobili naknade, njihova svjedočanstva često su ignorirana, a memorijalna mjesta tek su posljednjih desetljeća počela uključivati i njihove priče.

A upravo te priče – poput one obitelji Lagrene – trebale bi biti temelj kolektivne memorije. Ne zbog osvetničke povijesti, nego zbog pravednosti, istine i pouke.

Orhan Memedi