Zar je zaista lakše ne biti Rom?
Iako kroz današnje vrijeme sve češće se vidi empatija prema romskoj zajednici, stvarnost se ograničava na tome da je lijepo slušati romsku glazbu, pogledati koji film, pa čak i pročitati knjigu koja manifestira slobodan romski duh i njihovu percepciju o životu. Često se govori kako se od milja govori „Cigan“ jer ta riječ označava slobodan duh tog naroda, veselje i osjećajnost. Pa čak se ponekad pojavi i priča o pristojnom malom Romu koji je vratio novčanik nekoj „teti“ koja ga zagubila i izgubila svaku nadu da će ga ikad pronaći.
Sve to zvuči lijepo, barem sa neke distance, kako se meni čini. Situacija romske nacionalne manjine je sve teža ovih dana, sve se više gubi u masi problema koja nas zaokupljaju. Dolaze i oni „stranci“ sa istoka o kojima se govori svaki dan sa žaljenjem, ali i sa strahom koji donosi još veći nemir u današnjim vremenima kada je sve neizvjesno. Sve češće vidim tu sliku ljudi koji se boje i danas Roma, koji se po ničemu drugome, osim boje kože, ne razlikuju od drugoga. Dovoljna je ta mala razlika da drže dvostruki razmak, da sa suzdržanim stavom posluša riječi upućene njima, da jednostavno ne shvate da je ta ista osoba jednaka kao ona, da se bori za život i uspjeh isto kao i svi drugi u zajednici.
Opet si postavljam pitanje koje mi se vrti u glavi po ne znam koji put: Da li je to što sam Rom blagoslov ili kletva?
Pitanje na koje svaki dan drugačije odgovaram sam sebi. Pitam se koliko vremena i truda treba da svakom pojedincu pojasniš položaj Roma, nesvrstavanje svih u istom košu, jednostavno prihvaćanje osobe po njenim vrijednostima a ne slici koja je negdje upečena u podsvijesti.
Živjeti na margini ili asimilacija?
Bez obzira na mjere koje bi trebale poticati „integraciju“, velik broj mladih Roma odluči se krenuti drugim “lakšim“ putem odričući se svoje nacionalnosti i svih obilježja koja bi ih mogla povezati s njima. Jedini cilj je izgubiti se u masi! Možda i to nije loša stvar? Možda za nekog i nije, ali to je jedna od temeljnih odluka zbog koji se jednostavno ne možemo udaljiti od slike koja se upekla u podsvijesti ljudi. Slika koja nas prikazuje u najgorem mogućem svijetlu, kao „one“ koje treba izbjegavati i kojih se treba čuvati! Zar je loše biti liječnik ili profesor a pritom zadržati negdje zapisanu nacionalnost? Zar nam naši korijeni i ono što jesmo sprječava napredak? Opet novo pitanje o kojem moramo razmisliti! Zašto je to opet tako? Opet pitanje za razmišljanje? Stotinu pitanja koja nas dovodi do novih pitanja koja nemaju kraja. U Hrvatskoj imamo samo 55 romskih studenata stipendista, barem onih deklariranih. Ima ih više, bilo to u srednjim školama ili na fakultetima, jednostavno su odlučili da je lakše biti netko drugi a ne ono što zapravo jesu. Kada se pitamo koliko bih se promijenila svijest ljudi da znaju da njihov liječnik, profesor ili bankar Rom? Možda bih utjecalo to na njihovo razmišljanje ili možda dovelo ponovno do onog dvostrukog razmaka.
Biti Rom jest blagoslov!
Možda pored sveg negativnog izrečenog, pozitivna priča kreče baš iz toga da se svakodnevno borimo za ravnopravnost i jednakosti u društvu. Biti Rom ne znači ništa posebno ako ne pridaješ sebi vrijednost da si drugačiji u pozitivnoj praksi. Okreni negativno u pozitivno bih rekli neki. Treba krenuti cijeniti sebe kao individuu koji jest drugačiji, ali je drugačiji kao svatko drugi. Svi smo mi drugačiji i tako treba pristupiti ovoj razlici. Ne moramo bježati od onoga što jesmo, ne trebamo izabrati „lakši“ put, ne trebamo se sramiti onog što jesmo. Trebamo cijeniti našu kulturu i identitet kako bih prenijeli pozitivnost koju imamo u sebi. Meni je možda draži taj famozni dvostruki razmak poštujući sebe nego da gubim vlastiti identitet, krijući se iza nečega što nisam. Biti Rom, po pravilu, bih trebalo odrediti samo pripadnost toj zajednici, njegujući svoj kulturni identitet a pritom nastaviti ostvarivati svoje ciljeve u životu. Krenuti tim putem biramo teži put, ali biramo pravedan put kojim doprinosimo sebi i našoj zajednici. Možda s vremenom, ukoliko shvatimo ozbiljno ove riječi, taj razmak i strah nestane, ostane samo naš ponos da smo tome pridonijeli.
Orhan Memedi
Tekst je napisan uz financijsku potporu Povjerenstva za praćenje provedbe Nacionalnog plana za uključivanje Roma, za razdoblje od 2021. do 2027.
„Ovaj projekt financiralo je Povjerenstvo za praćenje provedbe Nacionalnog plana za uključivanje Roma, za razdoblje od 2021. do 2027. sredstvima Ureda za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Vlade Republike Hrvatske“
