Usnija Redžepova
Iako je prošlo mnogo vremena od smrti Usnije Redžepove, njena glazba je održava živom te u našim mislima je i dalje prisutna među nama. Uspješna u mnogim područjima, ipak se odlučila baviti glazbom i zahvalni smo joj na tome. Danas je godišnjica njene smrti te ovim putem odajemo počast jednoj od najvećih romskih pjevačica na ovom prostoru.
Njena glazba je zabavljala mnoge generacije. Slušali su je u cijeloj bivšoj Jugoslaviji, a turneje po Europi i svijetu je punila lakoćom. Bila je ljubazna i puna pažnje za sve oko sebe, a ujedno je otmjenošću i kulturnim istupima pokazala da je svjetska diva.
Usnija Redžepova je rođena 4. veljače 1946. godine u Skopju. Odrasla je u obitelji koja je živjela u veoma skromnim uvjetima, ali ona nije isticala tu činjenicu, već je uvijek spominjala sjećanja na toplinu obiteljskog okruženja. Dolazila je iz miješanog braka, mama joj je bila Turkinja, a otac Rom. Zbog te činjenice živjela je u trojezičnoj okolini te savršeno je znala romski, turski i makedonski jezik.
„U Skoplju nije bilo mnogo prilika za zabavu, pa sam zato učestvovala na skoro svim sekcijama u školi. Imala sam devet nerazdvojnih drugarica s kojima sam organizirala sve zabave u gimnaziji i pripremala predstave. Pri izlascima u gradu, moji roditelji su znali da me prate, ali samo kada sam im tražila da ostanem do devet navečer. Smatrali su da gimnazijalka nema šta da traži na ulici u to doba. Društvo me je prijavilo za takmičenje mladih pjevača na proslavi povodom obilježavanja sto tisuća pretplatnika Radio Skoplja. Prvi put sam pred publikom pjevala veliki hit Radmile Karaklajić Hajmo na tvist. Obožavala sam da plešem, pa sam na bini plesala i pjevala. Publika je na nogama dočekala kraj pjesme i tada sam osvojila drugu nagradu. Scenu sam osjetila kao prostor u kojem vladam i na njoj sam ostala sve do danas“ istaknula Usnija u jednom intervjuu.
Po završetku srednje škole preselila se u Beograd i upisala Arabistiku na Filozofskom fakultetu. Kako bi pokrila svoje troškove studentskog života morala je pjevati po restoranima i kafićima te tu upoznaje Naska Đorleva, makedonskog glazbenika koji joj je ponudio da bude glavni ženski vokal u njegovom ansamblu. U narednih pet godina nastupa u mnogim gradovima širom Jugoslavije.
Svoju prvu ploču objavljuje 1966. godine, u sklopu Diskografske kuća „Jugoton“ iz Zagreba. Svoje prve ploče je potpisivala kao Usnija Jašarova jer nije htjela da je uspoređuju s Esmom Redžepovom koja već u tom razdoblju bila poznata i zvijezda na tome području. Na prvoj singlici bile su pesme „Džulo, džulo“, „Me suneste Aljan (U snu je došao)“, „Uštili čaj rano sabajle (Poranila djevojka) i „Ačiljum Čorori („Ostala sam siroče“). Prva numera postala je veliki hit u cijeloj Jugoslaviji.
Njen odskok među zvijezdama se dogodio 1973. godine kada je Raša Plaović tražio glavnu glumicu za njegovu pozorišnu adaptaciju drame „Koštana“ koju je napisao Borislav Stanković.
Premijera predstave je bila 1973. godine, a mnogi novinari su Usnijinu izvedbu okarakterizirali kao „euforičnu“. Iste godine je na jednoj probi upoznala aranžera Slavoljuba Šešića Šeleta. Nisu se odmah zaljubili, ali je pjevačica u jednom intervjuu priznala da je osjetila nevjerojatnu energiju kada je Šele prvi put ušao u prostoriju. Družili su se tokom jednog putovanja u Njemačku, a kako je tada kazala, ni sama ne zna kada je to prijateljstvo preraslo u ljubav. Vjenčali su se 1978. godine u Beogradu, a taj brak je trajao sve do njegove smrti 2013. godine.
Zbog karijere napustila studij, ali život joj dao još veću priliku
Iako je morala napustiti studij, dobila je priliku da posjeti mnoge arapske zemlje, poput Sudana, gdje je pjevala za jugoslovenske radnike.
Njen lik i glazba nije nikog ostavilo ravnodušnim te je jedan od njenih obožavalaca bio i Josip Broz Tito. Usnija ga je upoznala kada je pozvana da zabavlja lovce na njegovom imanju u Karađorđevu.
Tokom karijere je izdala mnogobrojne albume te su se njeni koncerti održavali u mnogobrojnim zemljama diljem svijeta. Objavila devet albuma i 15 singlova i EP-ova. Na njenom repertoaru uglavnom su se nalazile makedonske narodne pjesme, te numere sa juga Srbije. Osim toga, pjevala je na romskom i turskom jeziku.
Nakon četiri desetljeća rada, u prosincu 2011. godine dobila je zasluženu nacionalnu mirovinu. Sa suprugom je živjela u Moštanici, a njegova smrt 2013. godine potpuno ju je dotukla. Nedugo nakon toga uslijedila je vijest da se bori bolešću, a njena dugogodišnja borba je završila prvog listopada 2015. godine u Beogradu. Komemoracija je održana sljedećeg dana u prostorijama Radio Beograda, a Usnija je sahranjena 4. listopada na groblju Butel u Skoplju.
Ramona Memedi
Tekst je napisan uz financijsku potporu Povjerenstva za praćenje provedbe Nacionalnog plana za uključivanje Roma, za razdoblje od 2021. do 2027.
„Ovaj projekt financiralo je Povjerenstvo za praćenje provedbe Nacionalnog plana za uključivanje Roma, za razdoblje od 2021. do 2027. sredstvima Ureda za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Vlade Republike Hrvatske“
