Hajriji Imeri-Mihaljić je jedina Romkinja čije je ime uklesano na Zidu časti, među imenima više od 23.000 ljudi iz cijeloga svijeta. Radi se o imenima osoba koje su dobili odlikovanje Pravednika među narodima, a koje izraelska država od 1953. godine dodjeljuje nežidovima koji su u doba holokausta riskirajući vlastiti život spašavali živote Židova.
Njeno dobro djelo po kojemu ćemo je pamtiti odvijalo se za vrijeme Drugog svjetskog rata i utjecaja njemačke okupacije na Kosovu. Hajrija je radila kao kućna pomoćnica kod Ester Bahar koja je u to vrijeme čuvala svoju unuku Ester, a koju su od milja zvali Stela. Roditelji male Stele, majka Bukica Bahar i njen suprug Blagoje Acević su se priključili Partizanima te su svoju šest mjeseci staru kćer ostavili baki Ester na čuvanje. Situacija se na Kosovu pogoršavala te u veljači 1942. godine dolazi do masovnog uhićenja Židova i njihov transport u tranzicijski logor u Kosovskoj Mitrovici. Među njima je bila Ester s unukom Stelom te suprugom Moše Bahar koji je ubijen na putu prema logoru.
Kada je Hajrija saznala za uhićenje obitelji u kojoj je radila, nekako uspijeva dobiti dozvolu da ih posjeti u logoru sa svoje petoro djece, donijevši hranu i obuću. U kratkom vremenu njihovog susreta, Ester je Hajriji dala svoju unuku i rekla: “Ne znam šta će biti s nama. Svašta se priča. Uzmi malu Stelu i čuvaj je kao svoju. Ako se neko od nas vrati, vratit ćeš nam je, a ako ne, čuvaj je i odgajaj kao svoju. Samo je zamolila da joj ispriča kada bude dovoljno velika što se zapravo dogodilo i da objasni njeno porijeklo i tko su zapravo njeni roditelji. Hajrija nije mnogo razmišljala. Oprostivši se od Ester, umotala je malu Stelu u krpe da se ne vidi njena bijela put i izašla. Stražar nije brojao s koliko je djece ušla i sa koliko izašla. Hajrija je dovela Stelu u svoj skroman dom, u selo Ade, u okolici Prištine. Kada je stigla kući obukla je malu Stelu u običnu haljinu od grubog platna, promijenila joj ime u Miradija i preko noći je jednogodišnja Stela postala malo romsko dijete. Godine su prolazile, Stela je naučila romski jezik, prihvatila obiteljske običaje, navikla na hranu te postala dio obitelji, a Hajriju je zvala mamom.
Rat se završio, a nitko nije došao po Stelu. Saznali su da je njena baka stradala u logoru, a za roditelje se ništa nije čulo te su mislili da su stradali u partizanima. Iako je imala samo pet godina Hajrija je odlučila Steli ispričati “Ti se ne zoveš Miradija. To je ime koje sam ti ja dala. Tvoje pravo ime je Ester Bahar, a zvali su te Stela. Ti nisi Romkinja, već Židovka.”. Stela nije sve shvaćala, ali je ipak nešto zapamtila. Ništa se nije promijenilo nakon ovog razgovora i Stela bi vjerojatno ostala kod Hajrije da nije došlo do svađe između Hajrijinog supruga i njegovog susjeda koji je, za osvetu, prijavio policiji da je Hajrija ukrala židovsko dijete. Policija je došla u selo u pratnji predsjednika Židovske općine iz Prištine, Josefa Josifovića. Tražili su od Hajrije da im kaže istinu. Ona im je sve ispričala, naglašavajući da joj je baka Ester rekla da, ako se nitko od njih ne vrati, zadrži dijete. Josifović je zahvalio Hajriji što je spasila židovsko dijete i objasnio joj da Stela ne može ostati kod nje i da je moraju odvesti u dom za židovsku siročad u Beogradu. Svi su briznuli u plač, Stela se priljepila uz Hajriju i nije je htjela pusti, ali su je silom odveli od njene druge obitelji. Hajrija je sva u suzama trčala za njima i uspjela Steli dati dva tvrdo kuhana jaja koje je jela sljedećih par dana, dok nije došla u Dom u Beogradu. Tamo je samo sjedila ispod stola i stalno plakala. Osoblje u Domu nije znalo šta da radi, nitko nije uspio razgovarati s njom jer je govorila na romskom jeziku. Jedna od odgojitelja koja je brinula o djeci je znala malo romski te joj prišla i pitala “Kako se zoveš?” “Zovem se Miradija, ali moje pravo ime je Ester Bahar”. Odgojiteljica se onesvijestila kada je to čula, bila je to njena majka Bukica. Ali Stela nije htjela čuti za nju i stalno je tražila da je vrate njenoj mami Hajriji, a ni ona nije mirovala. Zbog nemira i neizvjesnosti za svojom Miradijom, krenula je na put prema Beogradu. Iako povremeno pronalazila prijevoz, većinu svog puta je prošla pješke, ali je stigla do cilja, da još jednom zagrli svoju Miradiju. Kad je vidjela da je Stela našla svoju majku, koja nije poginula u partizanima, otišla je te je to bio zadnji put kada su se Hajrija i Stela vidjele.
Stela je cijelog života nosila u srcu ljubav prema svojoj majci Hajriji te joj je tijekom života pisala mnogo pisma za koje ne zna je li ih uopće primila. Kasnije se Ester preselila sa svojom majkom i njenim suprugom u Izrael te danas živi sa svojom obitelji u Ramat Ganu koji se nalazi u Izraelu.
Hajrijina hrabrost, milost i nesebična ljubav je nagrađena tek 1991. godine, a sama Hajrija nikad nije saznala za nagradu te je njezin život završio u teškom siromaštvu. Iako je nakon saznanja o smrti Hajrije, pokušala pronaći njenu obitelj, istu nije uspjela pronaći.
Da se nikad ne zaboravi!
Orhan Memedi
Ovaj projekt financiralo je Povjerenstvo za praćenje provedbe Nacionalnog plana za uključivanje Roma, za razdoblje od 2021. do 2027. sredstvima Ureda za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Vlade Republike Hrvatske”
