Prošlo je trideset godina od genocida u Srebrenici – najstrašnijeg zločina na europskom tlu od Drugog svjetskog rata. U srpnju 1995. godine, pod zapovjedništvom Ratka Mladića, pripadnici Vojske Republike Srpske sustavno su ubili 8372 bošnjačka muškarca i dječaka, dok je više od 20.000 civila – žena, djece i starijih – prisilno protjerano iz UN-ove zaštićene zone.
Rana je i danas duboka, a broj 8372 više nije samo broj – to je kolektivna šifra boli, poniženja i moralnog sloma međunarodne zajednice koja nije zaštitila nedužne. Potočari, gdje se svake godine okupljaju deseci tisuća ljudi, simbol su sjećanja, ali i upozorenja. Ove godine pokopano je još sedam žrtava čiji su posmrtni ostaci pronađeni u masovnim grobnicama – među njima i dvoje devetnaestogodišnjaka te najstarija žrtva, Fata Bektić, koja je imala 67 godina kada je ubijena.
Masovne grobnice koje su prekopavane u pokušaju prikrivanja zločina govore o monstruoznosti sustava. U mrtvačnici u Tuzli još se čuvaju dijelovi tijela 45 žrtava čije obitelji čekaju potpunije identifikacije kako bi ih pokopale dostojanstveno. Više od tisuću ljudi još se vodi kao nestalo.
Istina i pravda: put ka pomirenju
Genocid u Srebrenici utvrdili su međunarodni sudovi – Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju (ICTY) još 1995., a 2007. godine i Međunarodni sud pravde (ICJ). Ipak, u Srbiji i Republici Srpskoj negiranje i relativizacija zločina i dalje su prisutni – ne kao pojedinačne devijacije, već kao dominantna politika i društvena naracija.
Zato je važno podsjetiti i na zaboravljene žrtve – one čije se stradanje rijetko spominje u javnosti. Među ubijenima i protjeranima u Srebrenici bili su i Romi. Njihovo stradanje dosad je bilo gotovo nevidljivo, ali prvi ozbiljan korak ka istini napravljen je kroz Izvještaj o stradanju Roma predstavljen u Potočarima na konferenciji “Stradanje Roma na području Podrinja – pravo na utvrđivanje činjenica, pravdu i podršku”.
Ovaj izvještaj rezultat je opsežnog istraživanja, mapiranja i dokumentiranja zločina nad Romima tijekom rata. Nastao je kroz suradnju Memorijalnog centra Srebrenica s Udruženjem “Kali Sara” – Romskim informacionim centrom i Balkanskom istraživačkom mrežom BIRN BiH. Time je napravljen važan korak ka priznanju istine koja uključuje sve žrtve – i one koje su predugo bile izbrisane iz povijesne slike stradanja.
Sjećanje kao obaveza prema budućnosti
U obilježavanje 30. obljetnice uključili su se i brojni europski lideri. Hrvatski sabor je minutom šutnje odao počast žrtvama, a hrvatski premijer Andrej Plenković sudjelovao je u komemoraciji zajedno s dužnosnicima Europske unije, među kojima su bili i predsjednik Europskog vijeća António Costa te predsjednica MICT-a Gabriela Gatti Santana.
Santana je još jednom naglasila kako je revizionizam u porastu te da je obrazovanje ključno kako bi se nova pokoljenja informirala o činjenicama, a ne mitovima. Njeno upozorenje dolazi u trenutku kada se u regiji sve češće pokušava iskriviti istina, ublažiti odgovornost i isprati krivnja.
Srebrenica ostaje živi podsjetnik
Trideset godina nakon zločina, Potočari nisu samo groblje – oni su svjedočanstvo. Svaka nova identifikacija, svaki pokop, svaka priča preživjelih – to je otpor zaboravu. A kada u tom narativu konačno pronađu mjesto i Romi, učinjen je korak više prema pravdi za sve.
Srebrenica nije samo tragedija jednog naroda – to je rana čovječanstva. I zato sjećanje nije samo dužnost – ono je temelj ljudskosti.
Orhan Memedi
„Ovaj projekt financiralo je Povjerenstvo za praćenje provedbe Nacionalnog plana za uključivanje Roma, za razdoblje od 2021. do 2027. sredstvima Ureda za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Vlade Republike Hrvatske”
