Suknja poput zatvorske uniforme. Roman Kibe Lumberg opisuje potlačenost žena u patrijarhalnoj zajednici finskih Roma

Svjetski poznata umjetnica svoju je obitelj smatrala brodolomcem. Kad je imala trinaest godina, pobjegla je od kuće i više se nije vratila

„Moje je prokletstvo i moj blagoslov što sam rođena kao Romkinja“, počinje priču Memesa Grönlund, glavna junakinja romana Crni leptir. I premda naslov sugerira nešto nježno, knjiga je puna vike, svađa, nasilja i mizoginije.

Priča priču o djevojčici koja odrasta u romskoj zajednici Kale u gradu Lappeenranta u istočnoj Finskoj. Memesa opisuje život u njihovoj patrijarhalnoj zajednici, odnose između nje i ostatka njezine obitelji, ali i maltretiranje s kojim se susreće kod kuće i u školi.

Prvi dio ove autobiografske trilogije prošle je godine objavila češka izdavačka kuća romske književnosti Kher. Serijal se nastavlja s još dvije priče pod naslovom Poderana krila  i Baršunasta noć. Serija se temelji na stvarnim događajima iz života autorice Kibe Lumberga.

Svjetski poznata umjetnica prikazuje Memesina iskustva tako živo i detaljno da čitatelj osjeća bijes i frustraciju zbog zajednice u kojoj je djevojčica rođena dok okreće stranice.

“Naravno, bilo je dobrih trenutaka. Ali bilo je i toliko nasilja da je narušilo moje razumijevanje sigurnosti”, rekla je umjetnica za finski studentski časopis Ylioppilaslehti. Također je istaknula da su mnoge scene koje se spominju u knjizi fikcija s dodanim likovima ili namjerno dramatizirane.

 

Leptir suknja kao zatvorska odjeća

Crni leptir snažna je metafora koja se odnosi na suknju finske Romkinje. Suknja je duga i baršunasta, teška desetak kilograma, nosi se visoko u struku, a izgledom doista podsjeća na leptira.

Djevojke iz zajednice nose je tijekom rituala kada prihvaćaju svoju tradicionalnu žensku ulogu. No, to također znači da im – svjesno ili nesvjesno – simbolično zatvaraju put do obrazovanja, slobode i osobne sreće. Među kaleškim Romima podrazumijeva se tko vodi glavnu riječ u domaćinstvu.

“Kada odrasteš, postojiš samo za obitelj – za obitelj i muškarca. Rodiš puno djece. Nitko me nije pitao što želim, čemu se nadam ili kako se osjećam”, prisjetila se Lumberg.

Zbog toga nikada nije pristala nositi tradicionalnu suknju. “Obući tu crnu suknju je kao obući zatvorsku uniformu”, opisala je.

 

Osim baršunaste suknje, metafora crnog leptira također se povezuje s različitošću i autsajdizmom. Tako se Memesa sa svojim pogledom na svijet osjeća među Kaleima – izdvojeno, nepopularno i neslobodno. Kad konačno odluči pronaći vlastiti put, čitatelj promatra njezinu preobrazbu – slično kao kad se gusjenica pretvori u leptira. Njegova crna boja predstavlja tugu, težinu sudbine, stigmatizaciju, ali i snagu i posebnost.

 

Memese je od ranog djetinjstva bila sputana društvenom hijerarhijom kod Roma Kale. Najviše je plašilo da bi mogla završiti kao njezina majka ili starija sestra Signe. U knjizi je opisana kao “najljepša Romkinja”, no izabrao ju je Kalle, stariji Rom iz imućne obitelji.

Međutim, Grönlundovi, Memesini roditelji, odbili su je udati za njega i poslali su je na sigurno kod njezine tete, koja živi u dalekom gradu Porvoou. Signe je tamo počela studirati, ali Kalle ju je oteo i zatočio dok nije pristala na brak. Štoviše, silovao ju je nekoliko puta, pa je Signe trudna otišla do oltara.

Memesa je vidjela i iskusila mnoge takve slučajeve muške nadmoći nad ženama i često je zbog toga osjećala tjeskobu. – Najgore je prvih deset godina, a onda se navikneš – pokušala ju je umiriti majka, iako to nije bilo nimalo umirujuće. Štoviše, Memesa se nije htjela naviknuti na to i planirala je pobjeći.

“Kad napunim trinaest, otići ću odavde”, objasnila je Poorvoina teta, koja ju je jedina razumjela. “Moraš otići dovoljno daleko da te ne pronađu”, odgovorila je.

Obitelj poput prepunog brodoloma

Kao i Memesa, njezin kreator Kiba Lumberg rođen je u romskoj obitelji iz Lappeenrante u Finskoj. I poput Grönlundovih, bila je dio ultrakonzervativne zajednice Kale.

Stoga je s trinaest godina pobjegla od kuće i dobrovoljno otišla u sirotište. No, obitelj je došla po nju i nasilno je “odvukla” natrag. “Sjećam se da sam po dolasku pomislila – ne mogu ostati ovdje, radije bih se ubila”, opisala je svoje tadašnje osjećaje Kiba.

Istog dana ponovno je pobjegla i prekinula sve kontakte s roditeljima na šest godina. Nije mogla prihvatiti navodnu sudbinu i uloge Romkinja te je također željela pobjeći od straha i bijede.

Šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća, kada je odrastala, malo je Roma iz naselja Kale bilo imućno. I sama je svoju obitelj opisala kao “razbijeni brod” koji je vječito prenapučen i na koji ljudi iz većinskog stanovništva nikada ne bi kročili.

Štoviše, u zraku se uvijek osjećala svađa. Stoga je Kiba od malih nogu navikao slušati razgovore o ubijanju. Među frazama koje je čula u djetinjstvu bile su: “Izbo je ženu pa je pobjegla, čovjek je otišao u zatvor jer je nasmrt pretukao ženu, žena ga je ostavila zbog fizičkog zlostavljanja, ali sada je traži i nadoknadit će joj”.

Više se nije vratila kući. Studirala je umjetnost, dizajn i glazbu na sveučilištima u Helsinkiju i južnom finskom gradu Espoo. S vremenom je postala priznata umjetnica, čiji su radovi izlagani diljem Europe. Osim toga, poznata je i kao aktivistica za ljudska prava koja se bori za ravnopravnost spolova i prava LGBTI+ osoba.

Počela se pojavljivati ​​u medijima, gdje je često kritički govorila o svojoj matičnoj kulturi, zbog čega je – uz istupanje kao lezbijka – “zaradila” etiketu odmetnice od zajednice, ali i prijetnje smrću.

 

Crni kralj tanga

 

Od 1960-ih finska država nastoji integrirati Rome iz zajednice Kale u društvo, poštujući njihovu želju da zadrže vlastiti identitet. Međutim, prema organizaciji za ljudska prava Minority Rights Groups, Kale se i dalje suočavaju s diskriminacijom i predrasudama u 21. stoljeću.

Lumberg u knjizi opisuje da su muški članovi kućanstva dodatni novac zarađivali fizičkim radom. Da su talentirani pjevači, nastupali bi na koncertima za nerome. To je bio slučaj s Ranssijem Grönlundom, koji je dobio nadimak “crni kralj tanga”. U to je vrijeme bilo uobičajeno da romski pjevači koriste umjetnička imena koja zvuče finsko kako bi izbjegli privlačenje pozornosti na svoje etničko podrijetlo.

Žene i djevojke imale su još manje mogućnosti, jer je njihova uloga bila uglavnom “održavati kuću u redu”, brinuti se o djeci, kuhati i prati. Kad su htjeli nešto zaraditi, prodavali su deke i stolnjake koje su sami sašili ili domaći alkohol koji je bio popularan među Fincima jer je bio jeftin.

Grönlundovi su proizvodili domaće vino u rinfuzi. Budući da su bili suočeni s policijskim kontrolama, skrivali su ga u ormarima, ispod parketa i na tavanu. Uglavnom policija nije pronalazila ništa, no jednom je uspjela i Memesina majka Roosa morala je u zatvor. Ni trudnoća je nije spasila. Vratila se kući nekoliko mjeseci kasnije s Allanom, najmlađim članom obitelji.

Ponekad su romski dječaci nudili “perle” starijim alkoholičarkama u zamjenu za seksualne usluge. Memesa ih je jednom uhvatila kako umjesto obećanog alkohola mokre u bocu. Slično tome, sirove scene nisu neuobičajene u knjizi. Možda će uvrijediti neke čitatelje, ali s druge strane, autentično prikazuju okruženje u kojem su Memesa i Kiba odrasli i s čime su se morali nositi.

“Roman je izazvao bijes i snažnu reakciju autoričine zajednice, što je rezultiralo njezinim isključenjem i prijetnjama fizičkom likvidacijom”, rekla je izdavačka kuća Kher, opisujući okolnosti izvorne finske publikacije.

 

Soba u kući učiteljice Kriste

Memesini roditelji konačno su je poslali u školu, ali su imali uvjet. Zahtijevali su da u razredu nosi haljine i suknje umjesto svojih omiljenih širokih majica i trenirki. Bila je jedina Romkinja u školi, a njezin početni entuzijazam zamijenilo je gađenje jer su je razredni kolege počeli maltretirati.

Djeca iz većine nisu s njom razgovarala i nazivala su je “prljavom cigankom”. Uvijek je bila predmet sprdnje zbog svog izgleda, stare odjeće ili prevelikih cipela. “Ciganko jedna, tamnoputa”, dovikivali su joj. Fizički su je napali, udarali nogama u trbuh i čekali da se pomokri.

Učitelji su bili bolji prema Memesi. Pokušali su je motivirati i pokazati joj mogućnosti koje obrazovanje donosi. Ponekad su je čak i grlili, što je Memesu uvijek odbijalo jer nije bila navikla na izraze nježnosti. Jedini koji ju je grlio, mazio ili uzeo u ruke bio je njezin otac Viktor.

Najbolje se slagala s učiteljicom Kristinom. Učiteljica je cijenila njezine slike koje je slikala na satu likovne kulture, kao i njezine tekstove s nastave književnosti. Osim toga, predložila je da bi mogla doći igrati kod nje kući. Memesa nikada prije nije bila u kući neromskog Finca i ostavila je Kristi očaranu od prvog posjeta. Svidio joj se namještaj, boje, veličina kuće, topla voda u slavini te sastojci i namirnice u kuhinji.

 

Štoviše, svidjela se i Kristininu dečku Leu koji je s njom ispričao zanimljivosti iz svog novinarskog života. Stoga ne čudi što je Memesa počela gotovo svaki dan nakon škole odlaziti kod nje. Njihov dom u centru grada za nju je postao sigurno utočište, gdje drugi pokazuju interes za nju. Od svega joj se najviše svidjelo kupanje s puno pjene.

Što je Memesa češće s Kristinom i Leom, to je više uzbuđena zbog ideje da i žene mogu ići na posao za koji primaju plaću. Divila se što kuće mogu izgledati tako lijepo i što smočnica i hladnjak ne moraju uvijek biti prazni. Ali najviše joj se sviđao mir koji je vladao u kući njezine učiteljice.

Stoga si obećava da će živjeti na isti način, bez obzira što je to koštalo. No, za to je potrebno što prije pobjeći od roditelja i njihove Kale zajednice.

 

Istražuje slobodu i drugost

Lumbergovi su radovi bili izloženi u Muzeju romske kulture u Brnu od svibnja 2024. do ožujka 2025. godine. “U svom radu istražuje teme drugosti, slobode i samoće. Ne može si pomoći, to je njezin život. Svojim slikama i knjigama prenosi ono neopisivo. Odatle dolazi snaga i transcendentnost njezina rada – izražava emocije s kojima

 

Orhan Memedi

 

„Ovaj projekt financiralo je Povjerenstvo za praćenje provedbe Nacionalnog plana za uključivanje Roma, za razdoblje od 2021. do 2027. sredstvima Ureda za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Vlade Republike Hrvatske”