Svaki put kad se dogodi tragičan događaj, naslovnice vrište. Ali rijetko naslovnice pitaju: „Tko je odgovoran?“ Često se, umjesto imena i prezimena, spominje nacionalnost. Nedavna ubojstva u Sloveniji i Međimurju ponovno su pokazala koliko lako društvo pretvara pojedinca u simbol problema, i koliko brzo stereotipi nadjačavaju razum.
Romi su, kao i mnoge druge manjine, na margini društva – ne samo geografski ili ekonomski, nego i simbolički. Jedan čin nasilja odjednom postaje priča o „svima njima“, dok mediji, komentari i društvene mreže često zaborave da iza svake nacionalnosti stoje pojedinci. Ljudi koji rade, studiraju, podižu djecu, bore se za životni standard, baš kao i svi drugi.
Taj dvostruki standard je otrovan. Dok je Rom pjesnik, glazbenik ili glumac, priča se veliča. Kad netko počini zločin, isti narod postaje kolektivno kriv. I svi oni mladi ljudi koji nastoje ostvariti svoje snove – skrivaju identitet ili ga umanjuju, jer je lakše biti „netko drugi“ nego nositi breme predrasuda.
Broj romskih studenata i profesionalaca u Hrvatskoj jasno pokazuje ovu dinamiku. Formalno je mali, ali realno je veći – jer mnogi se odlučuju ne deklarirati. Izbor je očit: integracija se često mjeri gubitkom identiteta. I pitanje je – vrijedi li to? Vrijedi li odricanje od onoga što jesi da bi te društvo prihvatilo?
Strah od drugačijeg nije problem samo Roma – to je problem društva koje je spremno generalizirati. Svaki put kad medijski prostor ili društvene mreže prenose poruku da je cijela zajednica „opasna“ zbog djela pojedinca, mi gubimo nešto više od razumijevanja. Gubimo moralnu sposobnost razlikovanja pojedinca od stereotipa.
Biti Rom u Hrvatskoj danas znači živjeti u stalnoj napetosti između vidljivosti i sigurnosti, između identiteta i straha. Ali istina je jednostavna: identitet nije teret. Teret je društvo koje ne priznaje individualnu odgovornost. I dok ne naučimo razlikovati djelo pojedinca od kolektiva, svaki zločin će biti presuda za tisuće.
Moramo postaviti drugo pitanje: što znači živjeti u društvu koje stalno očekuje ispriku za ono što nismo učinili? Moramo zapamtiti – prava ravnopravnost počinje priznavanjem pojedinca, ne njegovog pripadnika etničkoj skupini. Ako to shvatimo, stereotipi će početi gubiti snagu. A dvostruki razmak koji mnogi osjećaju prema nama, možda će se jednom pretvoriti u prostor za poštovanje.
Do tada, borba je svakodnevna. Za razum, za vidljivost, za priznanje da nismo samo „njihovi problemi“, nego ljudska bića koja zaslužuju isti tretman kao i svi ostali.
Orhan Memedi
