Sretan nam Svjetski dan Roma!
Danas obilježavamo 54 godina od kada je održan prvi Svjetski kongres Roma u Londonu 1971. godine, a samim time i početak borbe i kreiranja međunarodnih politika za vlastiti narod. Ne možemo reći da nije došlo do promjena u romskoj zajednici koja skoro 800 godina nije doživjela ravnopravnost i dostojanstvo, ali opet, koliko smo došli do idealnog cilja da budemo ravnopravni građani u društvu, to je na vama da prosudite.
Iako svi manje-više zastupamo mišljenje da je sve krenulo od prvog kongresa 1971. godine, početci međunarodnoga romskog pokreta odvijaju se puno prije, a korijeni tih ideja začeti su sredinom 20. stoljeća kada su se šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća pokrenuli razni nacionalni pokreti, a jedan od njih je Comité International Tzigane (CIT) (Međunarodni odbor Cigana), osnovan 1965. u Parizu, a čiji je prvi predsjednik bio Vanko Rouda, organizator Prvoga kongresa Roma u Londonu.
Prvi pokušaji i generacijama naslijeđeno rivalstvo
Kao što sam napomenuo, početkom 20. stoljeća dolazi do prvih ambicija i ideja da organizirana zajednica može postići puno više nego pojedinac te Lazar Naftanaila prvi pokušava da uključi rumunjske Rome u svoju Asocijaciju bratstva novih farmera (,,Infratirea Neorustica”). U Bugarskoj, 1905. i 1906. godine održani su sastanci s kojih su romski lideri poslali peticiju nacionalnom parlamentu u kojoj traže izborno pravo za svoj narod, koje im je bilo oduzeto.
Cilj prvih pokušaja načinjenih u Poljskoj i Rumunjskoj 30-ih godina bio je ujedinjenje njihovih predstavnika u zemlji i osnivanje nacionalne organizacije. Takvi pokušaji, međutim, često su bili neuspješni zbog međusobnog rivalstva i želje za vlašću što nas i danas prati. Nažalost promjenom politika dolazi do pada romskog aktivizma te sve do kraja Drugog svjetskog rata u kojem su brojni Romi izgubili život nema promjena.
Nacizam nas je bacio na koljena ali smo se digli uzdignute glave
Početkom 50-ih godina u Njemačkoj su osnovane različite asocijacije Sintija, čiji je glavni cilj bio da pomognu onima koji su preživjeli nacistički pogrom da povrate svoja prava na nadoknadu i da im pruže podršku tokom suđenja njihovim bivšim mučiteljima. Kasnije, one su proširile svoju aktivnost na borbu za građanska prava i socijalnu jednakost Sintija. Francuska je bila inicijator procesa samoorganizacije na međunarodnom nivou. Ionel Rotaru je u Parizu 1960. godine osnovao Svjetsku cigansku zajednicu, koju je raspustila francuska vlada 1965. godine te je nastao je ,,Comité International Tzigane” (CIT). Komitet je 1965. godine uspostavio kontakte sa organizacijama u inozemstvu, kao što je ,,Ciganski Savjet” u Velikoj Britaniji (osnovan 1966.) i ,,Nordijski romski savjet” u Švedskoj (osnovan 1973.).
Međunarodni komitet Cigana i temelji međunarodnog aktivizma
Takva organizacije je postavila temelje modernog romskog aktivizma. U to doba su se borili da zaustave nasilnu asimilaciju i poboljšaju pravne i socijalne uvjete Roma u cijelom svijetu. U tu svrhu koristili su se moderne strategije: odnose s javnošću, medijske kampanje, mitinge i lobiranje, kako bi uvjerili vlade i javnost da promjene njihov način razmišljanja i pomognu Romima da ostvare veći nivo jednakosti. Komitet je 1971.godine preimenovan u ,,Komiteto Lumniako Romano što bi u prijevodu značilo Svjetski romski komitet te su organizatori prvog Svjetskog kongresa Roma.
Kongres je započeo 8. travnja 1971., no delegati su se okupili nekoliko dana prije kako bi već 5. travnja u Londonu prisustvovali otvorenju izložbe o književnosti Roma i životu Roma te o nacističkim zločinima počinjenim nad Romima. Prva generalna skupština započela je s radom 8. travnja. Taj se dan poslije počeo obilježavati kao Svjetski dan Roma, a odluka o tome donesena je tek na četvrtome Svjetskom kongresu Roma 1990. godine u Serocku u Poljskoj, otkada to i službeno postaje nacionalni praznik Roma.
Delegati prvoga Svjetskog kongresa Roma bili su: Vanko Rouda, Leulea Rouda (Međunarodni odbor Roma); S. Holomek, A. Daniel, R. Demeter (Čehoslovačka); Viljo Koivisto (Finska); Latif Ajda, Kuna Beget, Alti Imer, Maissa Rouda, Mateo Maximoff (Francuska); Grattan Puxon, Fred Wood, George Marriott, Tom Lee, Marjorie Lee (Velika Britanija); Melanie Spitta (Njemačka); Tom Doherty (Irska); Juan de Dios Ramirez, gospođa Ramirez (Španjolska), Slobodan Berberski, Nusret Sehari, Abdi Faik (Jugoslavija).
Predzadnjeg dana Kongresa, 11. travnja 1971., donesene su povijesne odluke Kongresa. Usvojena je zastava međunarodnoga romskog pokreta – plave i zelene boje na koju mogu biti dodani crvena vatra, kotač ili tanka crvena pruga, po želji. Kao himna ovoga Kongresa usvojena je pjesma Đelem, đelem koja se temelji na staroj romskoj melodiji uz novi tekst koji je napisao Žarko Jovanović u suradnji s Janom Cibulom.
50 godina kasnije i dalje hodamo trnovitim putem nejednakosti i segregacije
Iako smo imali 50 godina za napredak, velik dio Roma živi istim načinom života kao što su to stoljećima radili. Iako većini ne smeta ta izolacija, više ih pogađa neravnopravnost i diskriminacija koju doživljavaju iz dana u dan. Iako postoje osnovna ljudska prava i strategije koji su napisani samo za taj napaćeni narod, to do njih rijetko dopire. Stoljećima smo bili dno društva, prije nekoliko desetljeća je bio i pokušaj da u potpunosti izbrišu romski narod, a danas? Danas smo zaboravljeni i nevidljivi što ponekad najviše boli. Možda jednom i oživi uzvik Opre Roma koji su izmislili tijekom prvog kongresa, ali dok čekam, jedna cijela generacija je izgubila da hoda uzdignute glave kao ravnopravan član zajednice.
Zato, ne koristimo famoznu rečenicu „Da se ne zaboravi“ samo za genocid koji su naše obitelji preživjeli nego svaki dan, da ponosno hodamo uzdignute glave jer nama ne treba jedan dan u godini poštovanje i uvažavanje nego svaki dan. Da se ne zaboravi da su naši preci ginuli zbog toga što jesu, a nama podsjetnik da nikad ne spustimo glavu zbog onoga što jesmo, jer je to naš ponos!
Orhan Memedi
