Rat obično ogoli ono što društvo stvarno jest. Dok topovi grme i dok Ukrajina već godinama vodi krvavu borbu protiv ruske agresije, na površinu izlazi i ono što se uporno gura pod tepih: sudbina romskih vojnika. Oni postoje, bore se, ginu — ali kao da ih niko ne vidi. A kad se o njima i progovori, to je uz dozu začuđenosti, kao da su Romi na frontu neka vrsta egzotične pojave, a ne građani iste zemlje koju brane tijelima.
Romski branitelji nisu izuzetak. Oni su tisuće. Mladići, očevi, muževi, ljudi koji su podjednako hrabro stali u odbranu svoje države. Neki od njih su se dobrovoljno prijavili prvi dan invazije. Drugi su napustili sigurniji život u unutrašnjosti kako bi se pridružili jedinicama. Ali njihova hrabrost — za razliku od herojstava nekih drugih — ostaje bez reflektora.
Kad si Rom — borba vrijedi manje?
I dok se o ukrajinskom jedinstvu govori na svakom koraku, istina je da predrasude nisu isparile s prvim raketama. Diskriminacija u vojsci prema Romima, koliko god se to pokušavalo negirati, očita je. U brojnim svjedočanstvima pojavljuje se isti, bolesno poznat obrazac: komandiri koji gledaju s nepovjerenjem, vojnici koji se iznenade da Rom „zna rukovati oružjem“, zadaci nižeg ranga koji se rutinski dodjeljuju romskim pripadnicima, a najtragičnije — nerijetko izostanak priznanja nakon hrabro odrađenih misija.
Romski vojnici koji su se istakli često pričaju da su morali raditi duplo više da bi im se vjerovalo upola manje. Jedan je vojnik svjedočio da je na prvoj liniji slušao komentare tipa: „Nisam znao da Romi ovako ratuju.“ Drugi je pričao da je tek nakon nekoliko mjeseci krvavog posla dobio opremu iste kvalitete kao kolege. Treći je dobio odlikovanje, ali ga u javnosti niko nije spomenuo, jer „nije prioritet“.
A onda, kad poginu — ako poginu — njihovi se kovčezi vraćaju u porodice koje ionako žive na rubu društva. Bez pompe, bez širi društvenog priznanja, često i bez prava koju bi njihova obitelj trebala imati. Jer Roma u sistemu — kao i prije rata — jednostavno nema.
Romske majke u birokratskom labirintu
Dok sinovi ratuju, njihove se porodice suočavaju s drugim, tišim frontom: birokracijom. Mnogo romskih obitelji ne može dobiti status interno raseljenih osoba, niti kompenzaciju za razrušene kuće, jer žive u naseljima bez registracije, bez katastarskih papira, bez stabilne administrativne veze s državom. Čak ni činjenica da im je sin u uniformi ne olakšava pristup osnovnim pravima.
Mnoge romske majke nose fotografije sinova u uniformi kao dokaz vrijednosti, kao argument pred šalterima — jer njihova riječ svojim je institucijama, izgleda, premalo. Ako njihova djeca mogu ginuti za državu, država bi mogla učiniti minimum: vjerovati njihovim porodicama.
Kad se društvo pravi slijepo
Tokom rata svjedočimo paradoksu: Romi se bore za zemlju koja ih i dalje sistemski isključuje. Oni prikazuju lojalnost državi — država uzvraća sumnjom. Oni dokazuju patriotizam na najteži način — društvo im vraća predrasudom.
Kad se govori o obnovi Ukrajine, o budućnosti, o žrtvi koja je podnesena, romska se zajednica rijetko spominje. Kao da ona nije platila cijenu. Kao da romska krv vrijedi manje, romska suza jeftinije, romska tragedija manje bitna.
A ne bi smjelo biti tako. Rat je jedino vrijeme kada društvo mora jasno znati koga cijeni. Ako ne cijenimo one koji brane zemlju — bez obzira na njihovo porijeklo — onda naša borba za „slobodu“ stoji na klimavim nogama.
Koga briga? Nas bi trebalo biti.
U zemlji koja se bori za opstanak, diskriminacija u vojsci i društvu više nije „unutrašnje pitanje“. To je pitanje časti, identiteta i humanosti. Ako se Ukrajina želi izgraditi kao moderna evropska država, ne može dozvoliti da njeni Romi ostanu nevidljivi — ni u rovovima, ni u obnovi.
Glas romskih vojnika mora se čuti. Njihova žrtva mora biti priznata. A njihova djeca moraju odrastati u zemlji koja razumije da patriotizam nema boju kože, naciju ni prezime.
Jer, istina je jednostavna i bolna: romski vojnici stradaju u Ukrajini.
I prečesto — nikoga nije briga.
Vrijeme je da se to promijeni.
Orhan Memedi
