Bruxelles, Bratislava, 26. ožujka 2026. – Europski sud za ljudska prava presudio je da su premlaćivanje dviju romskih sestara od strane slovačke policije, njihovo zadržavanje u toaletu i spremištu za čišćenje te ozbiljno manjkava istraga predstavljali povredu zabrane nečovječnog postupanja (članak 3. Europske konvencije o ljudskim pravima) i zabrane diskriminacije (članak 14. Konvencije). Sud je naložio Slovačkoj da isplati ukupno 28.560 eura odštete (13.500 eura Kataríni Kuruovoj i 8.500 eura Heleni Horváthovoj na ime nematerijalne štete, te 6.560 eura za troškove postupka).
Ova presuda predstavlja još jedan korak prema utvrđivanju odgovornosti za policijsko nasilje nad Romima u Slovačkoj te šalje jasnu poruku vlastima da se rasno motivirano zlostavljanje od strane državnih službenika ne može prikrivati neadekvatnim istragama. Postupak je pokrenuo Europski centar za prava Roma (ERRC), uz pravno zastupanje Michala Zálešáka na nacionalnoj razini.
„Ova presuda donosi barem djelomičnu satisfakciju Kataríni i Heleni, ali i svakoj romskoj osobi u Slovačkoj koja je bila pretučena od strane policije, vrijeđana kao ‘Ciganin’ i potom suočena s tvrdnjama da nema što istraživati ili da se počinitelj ne može identificirati“, izjavio je pravni savjetnik ERRC-a, Michal Zálešák.
„Sud je razotkrio godine proceduralnih opstrukcija i jasno imenovao ono što se dogodilo: nečovječno postupanje i rasnu diskriminaciju. Nacionalna tijela imala su sve potrebne elemente za pokretanje ozbiljne istrage o zlostavljanju i rasnoj motivaciji, kao i za podizanje optužnica protiv odgovornih, ali su to propustila učiniti. Sud je utvrdio da je i takva odluka sama po sebi diskriminatorna. To ima izniman značaj za buduće postupanje u sličnim slučajevima diljem regije.“
Činjenice slučaja
Dana 23. srpnja 2019. godine Katarína Kuruová i Helena Horváthová, dvije romske sestre iz mjesta Milhosť, uhićene su u domu Kataríne od strane policijske patrole zbog incidenta u lokalnom baru u kojem su sudjelovali članovi njihove obitelji (drugi predmet koji je još uvijek u postupku pred Sudom). Na intervenciju je upućeno devet naoružanih policijskih službenika posebne jedinice te jedan policajac sa službenim psom.
Policija je po dolasku odmah primijenila silu. Katarínu su uhvatili za kosu, vukli preko mosta, više puta udarali te joj snažno zavrnuli ruku iza leđa, pri čemu je zadobila prijelom prsta. Helenu su udarali palicom, šutirali u leđa i ošamarili. Obje žene bile su izložene i verbalnom zlostavljanju – policijski službenici nazivali su ih „cigáni“ i „idiotkinje“. Po dolasku u policijsku postaju Katarína je ponovno ošamarena.
Umjesto u službenim prostorijama ili sobama za ispitivanje, žene su veći dio noći bile zadržane u spremištu za čišćenje i muškom toaletu. Od njih nikada nisu uzete službene izjave. Policija je također uhitila i maloljetnu kćer Helene Horváthove te je dovela u postaju.
Iako policija nije evidentirala primjenu prisilnih mjera, liječnički pregledi sljedećeg dana potvrdili su ozljede poput nagnječenja, istegnuća kralježnice i prijeloma prsta. Neovisni vještak zaključio je da su ozljede u skladu s opisima zlostavljanja koje su dale oštećenice.
Ozbiljno manjkava istraga
Nakon podnošenja kaznene prijave, istragu je preuzela istočna jedinica Ureda inspekcijske službe – tijelo smješteno u istoj zgradi kao i policijska struktura kojoj su pripadali osumnjičeni službenici. Istraga je na kraju obustavljena zbog navodnog nedostatka dokaza, uz obrazloženje da postoje proturječnosti u iskazima oštećenica.
Takva odluka donesena je unatoč činjenici da su tijekom postupka prepoznavanja oštećenice identificirale dvojicu policajaca za koje su tvrdile da su nad njima počinili nasilje.
Nadležna domaća tijela odbacila su njihove pritužbe iz proceduralnih razloga.
Europski sud za ljudska prava zaključio je da takav postupak ni izbliza ne zadovoljava standarde iz članka 3. Istraga navoda o policijskom zlostavljanju mora biti neovisna, temeljita i učinkovita – što u ovom slučaju nije bilo ispunjeno. Istraga nije bila strukturno neovisna, nije razriješila proturječja između dosljednih i medicinski potvrđenih iskaza oštećenica i poricanja policijskih službenika, te je u potpunosti zanemarila rasnu dimenziju slučaja.
Utvrđenje rasne diskriminacije
Posebno je značajna odluka Suda u pogledu članka 14. u vezi s procesnim aspektom članka 3. Tijekom uhićenja policijski službenici nazivali su oštećenice „cigáni“, što predstavlja izričitu etničku uvredu i trebalo je odmah potaknuti istražna tijela da ispitaju je li nasilje bilo motivirano etničkom mržnjom ili predrasudama.
Dodatno, u policijskim izvješćima žene su opisane kao „skupina lokalnih Romkinja“ („tlupa miestnych Rómiek“). Unatoč tome, nije poduzet nijedan korak kako bi se utvrdila povezanost postupanja policije s njihovim romskim identitetom. Sud je jasno naglasio da takav propust sam po sebi predstavlja oblik diskriminacije.
Sustavno policijsko nasilje nad Romima
Ova presuda nije izoliran slučaj. Policijsko nasilje nad Romima u Slovačkoj dokumentirano je desetljećima od strane ERRC-a i drugih organizacija. U brojnim predmetima pred domaćim sudovima i Europskim sudom ponavlja se isti obrazac: nasilje, neadekvatna istraga i nekažnjivost.
Strukturni problem – činjenica da Ured inspekcijske službe djeluje u istoj zgradi kao i policijska jedinica koju nadzire – odražava širi institucionalni neuspjeh. Unutarnji mehanizmi nadzora policije u Slovačkoj pokazali su se nedostatnima za osiguravanje stvarne odgovornosti u slučajevima zlostavljanja Roma.
Uspostava neovisnog istražnog tijela za slučajeve policijskog postupanja prvi je nužan korak u suzbijanju raširenog i sustavnog policijskog rasizma prema Romima u toj zemlji.
Izvor: ERRC
