Romi, Rumunjska, ropstvo i rasizam

Rumunjska ovih dana obilježava 170 godina od ukidanja ropstva. Romi su pola tisućljeća bili robovi, pripadali su plemićima, zemljoposjednicima i manastirima, legalno ih se prodavalo, tjeralo na težak rad i kažnjavalo. Jedino na što su imali pravo bile su osnovna prehrana i odjeća. Zasada se u udžbenicima i dalje ne spominje sramotno povijesno razdoblje ropstva u jednoj europskoj zemlji  – što je poražavajuće na mnogo razina. Svako ukidanje ropstva je proces, a trenutni položaj Roma u Rumunjskoj pokazuje kako taj proces još uvijek traje.

Uobičajen tretman Roma, kako piše rumunjski povjesničar Neagu Djuvara, bio je ponižavajuć – govorilo se da “ne možeš ništa dobiti od Cigana ako ne koristiš bič”, a uobičajen nadimak za Rome bio je “vrane”, zbog uglavnom tamnije puti. Romi su obavljali brojne poslove, izrađivali su nakit, kovali, radili u rudnicima, brinuli se za kućanstva i obrađivali polja. Tako su se razvili i nazivi za određene skupine – ursari su krotili životinje, aurari su bili ispirači zlata, kaldaraši su izrađivali i popravljali kotlove. Posjedovali su i razvijali rijetke vještine – primjerice, dugo vremena Romi su bili jedni kovači i tokari u Vlaškoj i Moldaviji. S obzirom na to da su bili u statusu robova, bilo im je zabranjeno govoriti materinskim jezikom pa su stoljećima izlagani nasilnim procesima romanizacije, ali i hungarizacije. Period ropstva trajao je 500 godina, a potpuni prestanak ropstva mogao bi biti jednako dug proces.

U Rumunjskoj je u jednom periodu čak bilo dozvoljeno “loviti” Rome, ali u tome ne odudara značajno od ostatka Europe. Tijekom 17. stoljeća u Švedskoj, Nizozemskoj i Danskoj Rome se lovilo iz zabave – održavali su se tzv. pagan hunts gdje bi ih vojnici, policajci i konjanici progonili kako god im se prohtjelo – što je često rezultiralo krajnjim iscrpljivanjem progonjenih, odnosno smrću. Osiguravane su i nagrade za najuspješnije lovce u tim potjerama, što opisuje Jean-Pierre Liegeois u knjizi Roma in Europe. Između 1471. i 1673. godine svaka zemlja Europe uvela je zakone koji su bili posebno izrađeni za progon Roma. Nacističko “rješavanje” Roma u 20. stoljeću stoga je samo bio nastavak progona, ugrožavanja i krajnje marginalizacije.

Tek nakon 1989. godine u Rumunjskoj se počelo razgovarati o utjecaju koji je dug period ropstva imao na položaj Roma u zemlji, ali i o ropstvu općenito. Godine 2007. osnovana je Komisija za proučavanje ropstva Roma, čiji je cilj istraživanje o periodu ropstva te unošenje preporuka za povijesne materijale korištene u obrazovnom sustavu, paralelno s promocijom romske kulture i povijesti. Zasada se u udžbenicima povijesti pola tisućljeća romskog ropstva gotovo uopće nije obrađivalo, šutnju je povremeno razbijala književnost, a u posljednje vrijeme i rumunjska kinematografija – recentan primjer je film Aferim! Radua Jude.

Kao dio inicijative Za Rome, s Romima, koju je pokrenula Europska komisija, ovaj je tjedan u Bukureštu održan prvi u nizu seminara za medije, na kojem su gostovali brojni romski aktivisti i aktivistkinje. Ciprian Necula, državni tajnik za romska pitanja, govori nam kako u Rumunjskoj ropstvo još uvijek nije stvar prošlosti. “Period ropstva trajao je 500 godina, a potpuni prestanak ropstva mogao bi biti jednako dug proces. Slično je i u SAD-u, možete reći da crnci više nisu robovi, ali njihov položaj u društvu, koji je rezultat ropstva, još je znatno zakočen i trebat će dugo vremena da dođe do potpunih promjena”, objašnjava Necula. Dugogodišnji aktivist s doktoratom iz sociologije, Necula dolazi iz skromne romske zajednice koja se još uvijek suočava s brojnim problemima.

U Rumunjskoj trenutno živi više od milijun i pol Roma, a polovica romske populacije su mladi. Romi žive u svim dijelovima zemlje – “svako selo ima svoga Roma”, kažu. Procjenjuje se da je barem 150 tisuća Roma još uvijek bez rodnog lista, osobne iskaznice i drugih osnovnih dokumenata. Problem je to koji nije stran Hrvatskoj, o čemu smo već pisali. To nužno vodi do drugih problema – nemogućnosti obrazovanja, zapošljavanja, posjedovanja imovine. Nedavno istraživanje u Rumunjskoj pokazalo je da pripadnike romske populacije u prosjeku očekuje 16 godina kraći život od ostatka stanovništva.

Europska komisija usvojila je 2011. godine Okvir za nacionalnu integraciju Roma, kojim su sve države članice pozvane da Komisiji predstave svoju nacionalnu strategiju za uključivanje Roma ili posebne politike za Rome unutar širih politika socijalne uključenosti. Države članice usvojile su Nacionalne strategije za integraciju Roma, a uključivanje Roma predstavlja ključni dio strategije 2020. Europske komisije.
Pozivi za integraciju stižu i zato što je Svjetska banka procijenila da neke zemlje EU gube čak 500 milijuna eura godišnje zbog diskriminacije i nepružanja obrazovanja i pristupa poslovima romskoj populaciji koja čini do 10 posto njihova stanovništva. Procjenjuje se da danas u Europi živi oko 12 milijuna Roma, što je više od broja stanovnika najmanje 20 država članica EU. U državama poput Bugarske i Rumunjske to se lagano mijenja – 23 posto, odnosno 21 posto novih sudionika na formalnom tržištu rada dolazi upravo iz romskih zajednica.

Marian Mandache, odvjetnik i jedan od pionira romskog pokreta koji je u Rumunjskoj zaživio devedesetih, poseban problem vidi u izostanku političkog predstavništva za više od milijun i pol Roma koji žive u zemlji. “Romi nemaju svoju stranku, a predstavljanje Roma u glavnim političkim strankama gotovo da i ne postoji. Pitanje integracije Roma i romska problematika uopće nisu dio političke debate, ni za vrijeme izbora ni inače”, govori Mandache.

Razlog izostanka djelovanja na političkoj razini djelomično je i raznolikost samih romskih zajednica, zato što u Rumunjskoj postoji 19 različitih romskih skupina, koje je teško ujediniti. Iako postoje Nacionalne strateške planove za Rome, na lokalnoj razini nedostaje političke vizije i volje. Mandache je predsjednik udruge Romani CRISS, centra koji je dugi niz godina jedno od polaznih točaka za promjenu položaja Roma u Rumunjskoj.

Iz navedenog je vidljivo da problematika jeste slična kao kod Roma u Hrvatskoj, ali s daleko većim postotkom Roma u usporedbi s većinskim stanovništvom. Rumunjska s toliko brojem Roma mora priznati grešku u kreiranju nacionalnih i lokalnih strateških planova, jer jedino tako može riješiti pitanje romske zajednice koja je stoljećima bila porobljavana i iskorištena u najgoroj mogućoj mjeri.

Sanela Nikolić