Prenosimo tekst Bogdana Burdusel, aktivista za prava Roma i demokraciju. Magistrirao je javnu upravu na Srednjoeuropskom sveučilištu u Budimpešti. Kao politički komunikator i savjetnik za komunikacije, podržava romske organizacije u cijeloj Europi koje se zalažu za prava Roma, ali ovog puta piše svoje iskustvo, svoj život i perspektivu u pogledu politike u Rumunjskoj u kojoj je odrastao.
Rođen sam u Ferentariju, četvrti na rubu Bukurešta, u Rumunjskoj. Na rubu grada – i na rubu pažnje. Za nas je Europa bila samo čista slika na televizijskom ekranu. U stvarnosti, zidovi škole su pucali, zgrada nije imala toplu vodu, a nada je bila rijetka i krhka.
Bio sam jedan od sretnijih. Imao sam ljude – izvan svoje obitelji – koji su vjerovali u mene. Imao sam pristup stipendiji, prilici. Ali romskom djetetu ne bi trebala sreća da bi uspjelo.
U drugom krugu predsjedničkih izbora govori se o strahu – i to ne bez razloga. Svjedočimo porastu ekstremizma koji sve glasnije kuca na vrata, s imenom Georgea Simiona i prijetnjom “nacionalnog čišćenja”. No iza tih riječi krije se nešto još opasnije: iluzija da netko poput njega nudi rješenja.
Ono što se rijetko spominje jest da Rumunjska, prema podacima Eurostata, ima najvišu stopu rizika od siromaštva i socijalne isključenosti u Europskoj uniji: 32%. Svaki treći građanin. Mnogi od njih su Romi.
Za nas su brojke još poraznije. Gotovo polovica romske djece ne pohađa vrtić. Više od 56% mladih Roma nije ni u školi ni u zaposlenju. Samo 22% završi srednju školu. A među odraslima, manje od 41% ima formalno zaposlenje.
Romi nisu građani – mi smo rekviziti.
Kada se Romi spominju u izbornim kampanjama, te brojke se prešućuju. Ne govori se o nejednakostima, o nedostatku pristupa javnim uslugama, o sustavnom zanemarivanju. Umjesto toga, priča se o “kupljenim glasovima” – i postajemo predmetom ismijavanja.
Istina je bolna, ali jednostavna: kada živiš u ekstremnom siromaštvu, bez tekuće vode, bez škole u selu, bez liječnika u općini – glasovanje više nije građanski čin, nego sredstvo preživljavanja. Ne opravdavam to, ali razumijem.
Unatoč tomu, umjesto da analiziramo uzroke, lakše je prezirati birača. Prevrnuti očima i reći: “Opet su nasjeli.”
Možda bismo trebali pitati zašto država nije obavila svoj posao. Zašto Europa nije stigla do svakog dvorišta. Zašto obećane reforme nisu obuhvatile i nas.
Simion i njemu slični iskorištavaju tu prazninu. Uvlače se u odsutnost, u frustraciju, u napuštenost. Njima nije stalo do ljudi, njima je stalo do bijesa. Za njih Romi nisu građani – mi smo rekviziti. Prikladna etnička skupina za demonizaciju i profit.
Mnogi koji su trebali štititi naše interese postali su tihi suučesnici.
No želim ovo jasno reći: Romi se više ne mogu ignorirati – ne ako želimo očuvati europski put Rumunjske. Ekstremisti nisu jedini koji su nas iskorištavali. Velike stranke vukle su nas za rukav tijekom kampanja, pozivale nas na fotografiranja, obećavale strategije, vijeća, uključivanje – i potom nas zaboravile. Mnogi koji su trebali zastupati naše interese postali su tihi suučesnici. Šutjeli su kada su se donosili planovi bez nas, glasovali za proračune bez ijedne stavke za romsko obrazovanje, zadržali svoje funkcije, ali ne i savjest.
Iza svakog “protokola o suradnji” potpisanog s romskim zajednicama krila se duboka odsutnost volje. Lakše nas je bilo iskoristiti za glasove nego uključiti kao partnere. A to ponovljeno izdanje stvorilo je upravo ono osjećanje koje nas danas čini ranjivima na mržnju i populizam: osjećaj da nikome nismo važni.
Romi nisu problem. Mi smo dio rješenja.
Imamo najmlađu populaciju u Rumunjskoj. Imamo poduzetnike, radnike, obrtnike, umjetnike, lokalne lidere. Ali u javnim politikama smo nevidljivi. Isključeni iz donošenja odluka, svedeni na klišeje.
Trebamo zajednice otporne na dezinformacije i političku korupciju. Rumunjska treba viziju koja uključuje i nas. Potrebna su stvarna ulaganja u obrazovanje koja će dovesti romsku djecu u škole – i zadržati ih tamo – uz obučene učitelje, psihološku podršku i prave, a ne simbolične stipendije.
Trebamo centre za strukovno obrazovanje u našim četvrtima i selima, gdje mladi Romi mogu naučiti korisna i tražena zanimanja – u građevinarstvu, poljoprivredi, IT sektoru. Rumunjska se suočava s nedostatkom radne snage. Odgovor je ovdje, u našim zajednicama – ako netko zaista pogleda.
Trebamo potporu romskom poduzetništvu – pristup kreditima, savjetovanju i kapitalu. Programe koji ulažu u romsku kulturu i umjetnost – ne kao egzotičnu kulisu, već kao oruđe za borbu protiv mržnje i izgradnju mostova.
Trebamo zajednice otporne na dezinformacije i kupovanje glasova. To znači građanski odgoj, lokalne medije, autentične lidere. I iznad svega: trebamo Rome na izbornim listama, ne samo u političkim govorima. Kao birače, ali i kao predstavnike.
Ne tražimo milost. Tražimo poštovanje i mjesto za stolom. Tražimo da nas ova zemlja vidi.
I da – vjerujemo u Europu. Vjerujemo da Rumunjska može biti zemlja koja poštuje sve svoje građane. No Europa mora doći i do rubova. Mora stići do Pata Râta, do Ferentarija.
Europa koja dolazi samo do centra grada – jest laž.
Ovaj drugi krug izbora nije pitanje jedne osobe. Riječ je o putu. O tome hoćemo li ići naprijed zajedno – ili ostati svatko u svom kutu, sa svojim strahovima, predrasudama i bijesom.
Želim zemlju u kojoj romskom djetetu ne treba sreća da bi pohađalo srednju školu. Zemlju u kojoj Romi s prilikom više nisu iznimka, nego pravilo. Zemlju koju zajedno gradimo. Rumunjska je i naša. I nećemo je pustiti da propadne.
Bogdan Burdusel
