Približava nam se razdoblje kada se obilježava Tetkin dan, zaštitnica romske djece

Bez obzira na ispovijest, Romi širom svijeta obilježavaju ovaj dan kao praznik u kojem zahvaljuju Bibiji (Tetki) na zdravlje svoje djece  te mnogi od Roma smatraju Tetkin dan (Bibako dive) jedinom romskom slavom. Iako ima različitih varijanti obilježavanja ovog dana, najrasprostranjeniji je među pravoslavnim Romima koji obilježavaju taj dan četiri tjedna prije pravoslavnog uskrsa.

Sama slava se interpretira različito, ovisno o romskoj zajednici, a legendu zašto se slavi možete pročitati ovdje. Iako priča datira još od 17. stoljeća ovdje možete pročitati jednu od verzija koju smo pronašli:

Davno je to bilo, u staro, pa možda i prastaro vrijeme, kad se na zemlji pojavila neka opaka bolest, koji su jedni zvali čuma a drugi kolera. Ta bolest je usmrtila velik broj djece.

I eto, u to doba pojavila se na zemlji naša tetica Bibija. Odakle je ona došla, nitko nam nije znao reći. Možda je i sa neba sišla; možda je i sam Bog poslao da pomogne sirotome romskom narodu i da spase njegovu dječicu od smrti. Zato je ona bila čudotvorna; zato što je hodajući po svijetu počinila mnoga čuda, mi Romi vjerujemo da je nju sam Bog poslao na zemlju.

Tog dana kad je Bibija sišla na zemlju, cijeli dan je padala kiša. I ona i njena dva janjad, koja su išla za njom veoma su ozebli, pa je Bibija pošto je mrak već počeo padati, zakucala na vrata nekog seoskog domaćina. Kucala je ona dugo na ta vrata, ali i mnoga druga. Nitko nije htio da joj otvori.

Sirota starica je već bila došla do kraja sela, a ona i njena janjad su bili gladni i umorni.

Gledajući tako u tamu, starica je razmišljala koliko li je daleko susjedno selo. U jednom trenutku, na nekom brežuljku, primijetila je nekoliko usamljenih kuća te pođe prema njima da tamo pokuša sreću.

Kad je došla do samih kuća vidjela je da to nisu bile obične seoske kuće, nego iskopane rupe u zemlji  i pokrivene korovom. Ne ustežući se ni malo, ona zakuca na prva vrata. Iz kuće se prvo začu dječji plač, pa ženski glas i naposljetku muški. Zatim se vrata otvoriše, iz kuće pokulja najprije dim pa se poslije pomoli muška glava: ’’Tko si ti što tako lupaš na moja vrata?’’ – ’’Ja sam Tetkica, sirota stara žena, sa svoja dva janjad. Putujemo cijelog dana pa bi se htjela malo odmoriti.’’ – ’’Uđite, i ako mi je sva kuća samo od jedne sobe, u kojoj jedva stanemo ja, moja žena i šestoro djece. Uđite i dobro mi došli.“

I uđoše u romsku zemunicu Tetkica sa svoja dva janjad. Unutra je bilo veoma tijesno. U sredini je tinjao stari panj. Oko ognjišta je na slami ležalo šestoro djece, sva ispod deset godina starosti. I sve šestoro djece je bilo bolesno od iste bolesti, koja je već od dužega vremena harala po selu. U jednome uglu ležala je na sjenu koza, a u drugome je bio prazan sanduk za brašno. Osim nekoliko kora kruha ništa nije u kući bilo toga dana za jelo.

Vidjevši koliko je Tetkica ozebla i sažalivši se nad njenim janjcima, domaćin je htio da dva bolesna djeteta odmakne od vatre i da tako načini mjesta za goste. Ali Tetkica to nije dozvolila, nego je sjela na slamu u jedan prazan ugao sobe i metnuvši na krilo svoja dva janjad podijelila je sa njima koru kruha, koju joj je od sveg srca ponudio ovaj dobar domaćin. Tako su svi zaspali.

Sutra dan pred zoru kroz san čuje domaćin da se nešto kreće po sobi. Otvori oči i pogleda, a ono Tetkica tek što nije otvorila vrata sa svojim janjad da izađe iz sobe.

’’Što žuriš ženo, kuda ćeš, još je mrak. Sjedi još malo, zagrij se. Noć je bila hladna zagrij se još malo. Imamo još nekoliko komadića kruha.’’ – Zaustavlja je domaćin.