U Rumunjskoj je nedavno smijenjen Nicolae Păun, romski zastupnik i predsjednik parlamentarnog Odbora za ljudska prava, nakon što je širio govor mržnje prema Romima koji pripadaju LGBTQIA+ zajednici. Ironično, čovjek koji je trebao biti glas onih bez glasa, postao je glas koji šuti i guši druge. Njegove izjave o „širenju homoseksualnosti među Romima“ i optužbe da su organizacije za ljudska prava „plaćene od Sorosa“ da „kvare mlade Rome“, otkrile su koliko je mržnja često blizu i onima koji su sami bili njene žrtve.
To nije samo rumunjska priča. To je ogledalo koje bi svatko od nas trebao pogledati. Jer što se događa kad onaj koji zna što znači biti potlačen, sam preuzme ulogu potlačivača? Kad manjina, u strahu od gubitka vlastitog identiteta, odluči braniti „tradiciju“ tako da isključuje druge manjine – tada borba za ravnopravnost prestaje biti zajednička i postaje samo još jedan oblik hijerarhije.
U mnogim romskim zajednicama diljem Europe, pa i u Hrvatskoj, postoji slična napetost. Tema LGBT identiteta i dalje je tabu. Mladi Romi koji se usude biti otvoreni o svojoj seksualnosti ili rodu, često ostaju sami – između dva svijeta: odbijeni od većinskog društva jer su Romi, i odbijeni od vlastite zajednice jer su „drugačiji“. U toj dvostrukoj tišini gubi se njihova hrabrost, a s njom i ideja da romska borba može biti i borba za svakog Roma, neovisno o tome koga voli ili kako se osjeća.
Smjena Păuna nakon pritiska civilnog društva pokazuje da institucije ipak mogu reagirati. Ali istodobno nas podsjeća koliko je krhka ideja solidarnosti kad postane uvjetna. Jer što znači boriti se za ljudska prava, ako ih ograničavaš samo na one koji ti se sviđaju? Nije dovoljno biti Rom da bi razumio diskriminaciju. Moraš je i prepoznati u sebi – i boriti se protiv nje, čak i kad dolazi iznutra.
U Hrvatskoj također postoji sklonost da se „tradicija“ koristi kao štit protiv modernih vrijednosti. Kad god se govori o ravnopravnosti spolova, rodnim identitetima ili seksualnim manjinama, uvijek se negdje pojavi rečenica: „Ali to nije u našoj kulturi.“ No, ljudska prava ne biraju kulturu. Ona su univerzalna, ili ih nema. Isto vrijedi i za romsku zajednicu – ako želi da društvo prihvati Rome kao ravnopravne, mora i sama učiti kako prihvatiti različitost unutar svojih redova.
Nije lako razbiti zidove koje su stoljećima gradili drugi, a onda otkriti da smo neke od tih zidova i sami nastavili održavati. Ali upravo je to izazov svakog društva koje želi napredovati – pogledati se u ogledalo i priznati da sloboda bez empatije nije sloboda, nego samo privilegija.
Ono što se dogodilo u Rumunjskoj moglo bi se dogoditi bilo gdje – i već se događa, samo tiše. Dok se u parlamentima i vijećima raspravlja o manjinama, dok se u udrugama govori o „inkluziji“, još uvijek postoji cijeli niz ljudi koji ostaju izvan te slike. Romi koji su LGBT+, žene unutar romskih zajednica, osobe s invaliditetom – svi oni koji ne stanu u uske definicije „prave tradicije“.
Zato slučaj Nicolaea Păuna nije samo politička epizoda, nego lekcija: da potlačenost ne daje moralni imunitet. Da svatko od nas, bez obzira na to kojoj zajednici pripadamo, može postati onaj protiv koga se nekad borio. I da jedino što nas od toga može spasiti jest – istinsko razumijevanje jednakosti. Ne one deklarativne, nego one koja počinje tamo gdje prestaje strah od drugačijeg.
Orhan Memedi
„Ovaj projekt financiralo je Povjerenstvo za praćenje provedbe Nacionalnog plana za uključivanje Roma, za razdoblje od 2021. do 2027. sredstvima Ureda za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Vlade Republike Hrvatske”
