Nasilje u obitelji se mora iskorijeniti iz romske zajednice

Danas je Međunarodni dan nenasilja koji se svake godine obilježava 2. listopada, na dan rođenja Mahatme Gandhija, borca za neovisnost Indije i idejnog začetnika filozofije i strategije nenasilja.

Povodom Međunarodnog dana nenasilja odlučili smo se pisati o nasilju u obitelj. Iako je to tema koja se rijetko pojavljuje u javnosti, nasilje u obitelji je česta pojava u romskoj zajednici, osobito u romskim naseljima.

Bez obzira na tu činjenicu, nasilje u obitelji može se dogoditi u svakoj obitelji, bez obzira koje je nacionalnosti, stupnja obrazovanja, imovinskom statusu; siromašnom ili bogatom i dr.  Svakog sata u Hrvatskoj je zlostavljana jedna žena – sudeći po prijavama institucijama. Istraživanja kažu – na jedno prijavljeno, dolazi još 10 neprijavljenih slučajeva nasilja u obitelji.

Iako je povod današnji međunarodni dan, nasilje koje se događa po romskim naseljima potaknuo je ovu temu i ona ne smije biti tajna. Bilo to nasilje prema ženama ili djece, nikakvo nasilje se ne smije tolerirati.

Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji definira nasilje u obitelji kao svaki oblik tjelesnog, psihičkog, spolnog ili ekonomskog nasilja;

-tjelesno nasilje, kao i primjena fizičke sile bez obzira je li nastupila tjelesna ozljeda

-tjelesno kažnjavanje i drugi načini ponižavajućeg postupanja prema djeci u odgojne svrhe

– psihičko nasilje, tj. psihička prisila koja uzrokuje osjećaj straha, ugroženosti, uznemirenosti ili povrede dostojanstva, verbalno nasilje, verbalni napadi, vrijeđanje, psovanje, nazivanje pogrdnim imenima, uhođenje ili uznemiravanje preko sredstava za komuniciranje ili komuniciranja s trećim osobama, izolacija ili ograničavanje slobode kretanja, sprječavanje kontakta s članovima obitelji ili drugih osoba, okrivljavanje druge  osobe za nasilno ponašanje, prisiljavanje prakticiranja vjere kojoj osoba ne pripada

-spolno nasilje, spolno uznemiravanje, inzistiranje na spolnom odnosu ili drugim seksualnim postupcima koje druga osoba ne želi

-ekonomsko nasilje

Zašto  to spominjemo? Često se događa da se nasilje okarakterizira kao nešto što je dio romske zajednice, ali to ne smije dopustiti jer svaki oblik nasilja koji se zakonom spominje treba biti prijavljeno i kažnjeno jer se radi na štetu druge osobe ili cijele obitelji.  Nasilje u obitelji može se događati između dva ili više članova obitelji, ali ono neizbježno utječe na sve članove te obitelji. Iako se zlostavljanje djece i nasilje u obitelji razdvajaju kao oblici nasilja, važno je istaknuti da se oni najčešće međusobno ne isključuju. Treba dijete smatrati žrtvom, iako nije primarna žrtva, kada čuje ili svjedoči konstantnim svađama ili fizičkom nasilju između roditelja ili drugih članova obitelji. U tim situacijama smatra se da dijete doživljava psihičko ili emocionalno zlostavljanje zbog čega ima povećan rizik da i samo postane nasilno, posebno kad bude odraslo.

Nažalost je to činjenica, a romska zajednica je posebno osjetljiva skupina. Mnoge romske obitelji žive u siromaštvu sa velikim brojem djece. Djeca su odrastaju obitelji u kojoj vlada patrijarhat koji dovodi do niz situacija koja su atipična za normalne vrijednosti u obitelji. Jednostavno se prihvaća način života svoje okoline te je to jedan od ključnih faktora zašto se romski aktivisti bore za desegregaciju romskih naselja i integraciju istih u društvu.

Ta zatvorenost romskih nasilja i način života u njima je isključiva pa se rijetko kada netko odluči prijaviti nasilje koje trpe, bilo to među bračnim parovima ili sama djeca. Nažalost ta događanja se pročuju tek kada se uključe državne institucije i policija te se nerijetko i medijski poprate uz senzacionalistički naslov i stvaranja još većih predrasuda prema romskoj zajednici.

Moramo napomenuti da su to izolirani slučajevi, ali ipak postoje. Tako izoliran način života dovodi do težeg kontakta s institucijama i udrugama koje pružaju pomoć žrtvama nasilja, a nerijetko romska zajednica i ne zna da postoje takvi alati. Iako je osobito osjetljiva skupina, informacije ne dopiru, jednostavno ne dopire do onih kojima je najpotrebnije.

Životne priče najbolje opisuju problem

Kako bi proširili osobna iskustva pojedinca, preuzeli smo jednu životnu priču Romkinje iz knjige Ispovijesti žena Romkinja koja pokazuje shvaćanja jedne generacije koji nasilje shvaćaju kao normalno ponašanje.

Rođena sam na Kosovo. Moj točan datum i godina rođenja nisu točni, a mislim da imama oko 70. godina. Znate prije kako je bilo, rodi se dijete a roditelji ne žure sa upisom, jedino ga upišu na vrijeme ukoliko mu je potreban rodni list za dječji doplatak ili nešto drugo. Ostala sam bez majke kada sam imala svega 2-je godine. Tada me je strina uzela i odgojila me je do moje 8-e godine. Tata se oženio već je imao prvo dijete sa tom ženom kada me je uzeo sebi. Tada su počeli moji problemi. Žena od mog oca a moja maćeha dijete bi ostavila meni na čuvanje a ona bi išla u gradu, išla bi kod svojih prijateljica na kavi sve do sat prije dolaska moga oca koji je tada radio.  Ukoliko nešto ne napravim onako kako je moja maćeha rekla, istukla bi me i dala mi do znanja da uradim onako kako ona kaže. Ocu nisam smjela reći, a niti bilo kome drugome jer mije prijetila.

Udala sam se na 14 godina (ugovoreni brak) i to kod rodbine od moje maćehe. Otac je pristao radi svoje žene i dogovorio se sa tom obitelji. Muža nisam poznavala, upoznala sam ga kada sam došla u njihovu kuću. Muž mi je bio radnik. Radio je sve, često ga nije bilo doma i po nekoliko dana. Tko god ga je zvao on je išao raditi sve dok nije našao stalni posao.

Moj otac je živio u gradu a mene su dali da živim na selu, gdje je život skroz drugačiji bio. Moj otac je radio u rudniku, dok muževa obitelj nije radila oni su živjeli od trgovine, prodavajući svoje proizvode po tržnicama. Ja sam se teško uklopila u njihov način života. Nisam poznavala njihov običaj. Sve što sam do tada znala njima se nije svidjelo, te sam morala naučiti iz početka. Moja svekrva je bila jako loša prema meni. Sve što sam radila njoj nije bilo dobro i nije valjalo. Uvijek bi se sa mnom svađala govoreći da sam nesposobna i da ne znam ništa. Ja nisam smjela ništa joj reći. Tući snahe tada je bilo normalno. Za svaku sitnicu ukoliko nije bilo po volji bilo kojem članu obitelji mogli su vikati, psovati pa čak i tući snahu. U usporedbi sa sadašnjim vremenom, biti snaha u to vrijeme je isto kao i biti nečiji rob.

Uvijek je postojala razlika među muškoj i ženskoj djeci. Kod Roma je bila tradicija da najmlađe muško dijete čuva roditelje kada budu ostarjeli i cjelokupna imovina ostaje njemu. Otac mi nije dao ići u školi. Braću je upisao u školi ali nisu bili zainteresirani da je završe, napustili su je već u trećem i četvrtom razredu. Jedan je završio srednju školu ali nije nikada radio u struci zbog nacionalnosti. Mnogi Romi ne bi išli na daljnje školovanje upravo zbog toga jer nisu mogli se zaposliti u struci zbog toga što su Romi. Svako bi svoju rodbinu zaposlio a Romi bez obzira na kvalifikaciju nisu mogli se zapošljavati.

Bez obzira na koliko mi je bilo težak život i koliko sam bila zlostavljena svim vrstama i fizički, i psihički, nisam muža napustila jer mi je bilo sram što će drugi reći a i mislila sam ako se ponovo udam neće mi ništa bolje biti. Isto i danas se strahuje od osude okoline. Također žao mi je bilo djecu ostaviti ih, tko će ih čuvati kako će im biti situacija i tko će ih čuvati jer i ja sam narasla bez majke i znam kako je. U zajedničkom braku imamo osmoro djece, sve smo ih dali educirati, napravili smo kuću i suprug mi je u mirovini.

 

Iako je ova priča izuzetna, njenu sudbinu broje brojne Romkinje koje se ne usude prijaviti nasilje te cijeli život trpe brojna zlostavljanja jer je to “normalno“ u okolini kojoj žive. Puno života je uništeno i nažalost će još mnoge to pretrpjeti, sve dok ne dostignemo da ovakve informacije dopru do naj izdvojenih naselja.

 

Sanela Nikolić