Ne traje dugo.
Možda dvije ili tri sekunde.
Prolaziš ulicom, razgovaraš na telefon ili razmišljaš o sasvim običnim stvarima, a onda pogled zastane na zidu. Dvije riječi ispisane crnim sprejem.
“Ubij Cigana.”
Nastaviš hodati, ali te riječi ostanu iza tebe. Ili možda ipak ne ostanu. Nosiš ih sa sobom. Uđu ti u glavu. Natjeraju te da se zapitaš jedno jednostavno pitanje:
Kako je moguće da netko poželi smrt čovjeku kojeg nikada nije upoznao?
Ne pišem ovo zato što me jedan grafit uvrijedio.
Pišem je zato što me zabrinjava što nas više gotovo i ne uznemirava.
Jer nije najopasniji čovjek onaj koji je u mraku uzeo sprej i napisao poruku mržnje.
Mnogo je opasnije društvo koje pokraj takve poruke prolazi kao da je riječ o običnom grafitu, a ne o pozivu na nasilje.
Možda je upravo u toj ravnodušnosti najveći problem današnjeg vremena.
Godinama prolazim ulicama Zagreba i više puta sam naišao na grafite koji pozivaju na mržnju prema Romima. Neki su ispisani velikim slovima, neki skriveni u prolazima, neki na zidovima uz prometnice kojima svakodnevno prolaze tisuće ljudi. Nisu svi isti, ali poruka im je uvijek ista – da netko zbog svoje nacionalnosti vrijedi manje.
Ponekad se pitam što prolazi kroz glavu osobe koja uzme sprej i napiše takve riječi. Je li svjesna da će tim putem možda sutra proći romsko dijete koje tek uči čitati? Da će zastati i pitati roditelje što znači ono što piše na zidu? Kako objasniti djetetu da ga netko mrzi samo zato što je rođeno kao Rom?
No, iskreno, danas me manje zabrinjava onaj koji je grafit napisao.
Njega vjerojatno nikada neću upoznati.
Više me zabrinjava činjenica da taj grafit ostane na zidu danima, tjednima, ponekad i mjesecima. Da ga vide stotine ili tisuće ljudi. Da ga gotovo nitko ne prijavi. Da se gotovo nitko ne zapita kakvu poruku šalje. Kao da smo se svi zajedno pomirili s tim da je govor mržnje postao dio gradskog krajolika.
To nije problem samo Roma.
To je problem svakoga tko vjeruje da javni prostor ne smije biti mjesto na kojem se poziva na nasilje protiv bilo kojeg čovjeka.
Često čujemo kako su takvi grafiti “djelo pojedinaca”. Vjerojatno i jesu. Ali društvo se ne mjeri samo po onima koji čine loše stvari. Mjeri se i po tome kako na njih reagira.
Ako poziv na ubojstvo može mjesecima stajati na zidu, a da nikoga ozbiljno ne uznemiri, onda problem više nije samo u osobi koja ga je napisala.
Problem je u našoj ravnodušnosti.
Povijest nas uči da mržnja rijetko počinje nasiljem. Ona počinje riječima. Počinje uvredama. Počinje dehumanizacijom. Počinje onda kada određenu skupinu ljudi prestanemo promatrati kao pojedince, nego ih svedemo na stereotip ili metu.
Zato grafit nije samo nekoliko riječi ispisanih sprejem.
On je poruka.
Ne samo Romima, nego svima nama.
Poruka da postoje ljudi koji smatraju da je sasvim prihvatljivo nekome poželjeti smrt zbog njegova podrijetla. Ali još je opasnija poruka koju šaljemo kada na to ne reagiramo. Kada okrenemo glavu. Kada kažemo da je to “samo grafit”.
Nije.
Jer riječi imaju težinu.
One oblikuju način na koji razmišljamo o drugima. Stvaraju atmosferu u kojoj predrasude postaju normalne, a govor mržnje nešto na što se više ni ne osvrćemo.
Kao novinar, ali prije svega kao čovjek i pripadnik romske zajednice, ne očekujem da će jedan tekst promijeniti svijet. Ne vjerujem ni da će uklanjanje jednog grafita iskorijeniti rasizam.
Ali vjerujem da je opasno šutjeti.
Vjerujem da je važno svaki put jasno reći da poziv na mržnju i nasilje nema mjesta na zidovima naših gradova, baš kao što nema mjesta ni u našem društvu.
Jer zid se može prebojiti za jedno poslijepodne.
Mnogo je teže prebojiti ravnodušnost.
A upravo je ravnodušnost ono što mržnji najviše odgovara.
Orhan Memedi
