Mi samo radimo da preživimo, ali ljudi nas i dalje gledaju drugačije

Na rubu Zagreba, u improviziranom dvorištu punom starog metala, željeznih cijevi, otpadnih kućanskih aparata i bicikala, susreli smo Sebastijana H., čovjeka koji se bavi skupljanjem i prodajom starog željeza. S njim smo razgovarali o svakodnevnim izazovima, predrasudama s kojima se suočava i borbi za dostojanstven život.

Kako ste počeli skupljati željezo?

Odrastao sam uz ovo. Moj otac je radio isto, a i danas većina moje obitelji skuplja željezo, bakar, aluminij – sve što se može prodati. Nisam imao puno izbora. Nisam završio školu, posla za nas Roma nema puno, pa sam krenuo istim putem. Prvo sam pomagao ocu, onda počeo sam.

Kako izgleda vaš radni dan?

Ustajem rano, nekad i prije šest ujutro. Idem s kombijem koji sam kupio za posao i obitelj. Obilazim kvartove, pitam ljude imaju li stari štednjak, bojler, radijator, bicikl koji više ne koriste. Ponekad me ljudi sami zovu da odnesem nešto. Kad skupim dovoljno, vozim na otpad i prodajem. Radim svaki dan, bez pauze, jer ako ne radim, nemam od čega živjeti. Socijalu sam izgubio zbog kombija, a bez njega ne mogu preživjeti.

Koji su najveći izazovi u ovom poslu?

Prvo, što nikad ne znaš hoćeš li taj dan zaraditi dovoljno. Nekad pronađeš puno metala i zaradiš pristojno, a nekad jedva išta. Ovisi i o cijenama na otpadu – nekad su dobre, nekad loše.

Drugo, ljudi nas često gledaju s prezirom. Kad me vide, odmah misle da kradem. Neki me tjeraju s dvorišta iako sam samo htio pitati imaju li nešto za baciti. Ima i onih koji namjerno prijave policiji da “sumnjivi Rom hoda po ulici”. Policija nas često zaustavlja i provjerava dokumente, kao da smo kriminalci, a mi samo radimo.

Jeste li ikada doživjeli diskriminaciju dok ste radili?

Svaki dan. Ljudi misle da smo lopovi. Nekad me vrijeđaju na ulici, govore da se maknem iz kvarta, psuju mi obitelj. Najgore je kad idemo prodati željezo na otpad. Ako dođe neki “gospodin” s metalom, njega odmah prime i plate, a nama često kažu da pričekamo, da nema novca, ili nam daju manje nego što vrijedi.

Jednom sam odveo sina sa sobom da vidi kako radim. Jedna žena ga je pogledala i rekla: “Tebi je bolje da ideš u školu, a ne da budeš kao tata.” A ja bih najviše volio da on ne mora ovo raditi! Ali kako da ga školujem, kad jedva preživljavamo?

Može li se od skupljanja željeza živjeti?

Može, ali teško. Kad je cijena metala dobra, može se zaraditi 30-40 eura dnevno, ali kad je loše, jedva 10 eura. A troškovi su veliki – gorivo, otpad ponekad naplaćuje ulaz, a i kombi stalno treba popravke. Nekad moram posuditi novac da bih platio struju ili kupio djeci hranu. Nema nikakve sigurnosti, nema bolovanja, nema odmora. Ako se razbolim ili ozlijedim, nemam nikakva primanja.

Što biste poručili ljudima koji vas gledaju s predrasudama?

Samo da nas vide kao ljude koji rade da prežive. Ne krademo, ne varamo, samo skupljamo ono što bi ionako završilo na otpadu. Grad bi bio pun smeća da nas nema. I da shvate da ni mi ne želimo ovaj posao. Tko bi želio cijeli dan dizati teški otpad po vrućini ili po snijegu? Da mogu, radio bih nešto drugo, ali tko će zaposliti Roma bez škole? Svi kažu: “Nađi si pravi posao.” A gdje da ga nađem?

Što biste htjeli za svoju djecu?

Da ne rade ovo. Da idu u školu, da imaju siguran posao i plaću svaki mjesec. Moj sin ima 12 godina, odličan je učenik, volio bi biti automehaničar. Ali ako ga budu odbijali s posla samo zato što je Rom, kako će uspjeti? Ja ne tražim milostinju, samo priliku. Ako država može pomoći mladima da završe školu i nađu posao, onda možda moje dijete neće morati skupljati otpad po Zagrebu.

Jedino što želim je da ljudi shvate da mi nismo problem – mi smo samo ljudi koji pokušavaju preživjeti.

 

Orhan Memedi

 

„Ovaj projekt financiralo je Povjerenstvo za praćenje provedbe Nacionalnog plana za uključivanje Roma, za razdoblje od 2021. do 2027. sredstvima Ureda za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Vlade Republike Hrvatske”