Ljiljana Petrović Buttler

Ljiljana Petrović Buttler, jedna od najvećih vokalnih umjetnica današnjice rođena je u Beogradu 1944. godine. Majka joj je bila pjevačica iz Zagreba, otac bubnjar iz Srbije. Pohađala je srednju glazbenu školu Mokranjac u Beogradu što se i te kako odrazilo na njen osebujni stil pjevanja iako kao svoju najbolju glazbenu edukaciju navodi – kavanu.

Glazbenu karijeru počela je u kavanama, ali je s vremenom širila repertoar. Imala je prepoznatljiv, topao i iznimno taman glas, koji je mnogima zvučao kao muški, ali i veliku muzikalnost pa je pjevala i šansone, romance, starogradske pjesme, sevdalinke, ali i novokomponirane pjesme koje su u njenoj interpretaciji zvučale kraljevski. Bila je zvijezda romske glazbe u bivšoj Jugoslaviji koju su slušali vozači kamiona, ali i intelektualna krema poput Danila Kiša.
O svom pjevanju je rekla prije par godina za Vreme: “Ja sam imala svoj poseban način pjevanja. Nisam pjevala ciganski, nisam zavijala. U stvari, mene je Bosna naučila da pjevam. Bosna je i prva shvatila da mogu pjevati…”.

Po izbijanju rata u bivšoj Jugoslaviji s troje djece odlazi u Njemačku. U izbjeglištvu ne pjeva, ali njena suradnja s projektom Mostar Sevdah Reunion i snimanje albuma The Mother of Gypsi Soul otvara joj ali baš sva vrata svjetskih pozornica i world music scene. Liljana Buttler postaje istinska pjevačka diva čiju umjetnost mnogi uspoređuju s onom Cesarie Evore ili američkih džez-pjevačica. Česta je gošća najvećih svjetskih džez-festivala, trebala je nastupati i 3. svibnja na velikom Balkanskom festivalu u Beču sa svojim kvartetom i to u uglednom klubu Porgy i Bess.

Osamdesetih godina prošlog stoljeća ljubljanska Založba kaset in plošč, jedna od najhrabrijih diskografskih kuća bivše Jugoslavije, izdala je prvi album romskog pjevačkog genija Šabana Bajramovića. Ta je ploča osim kultnog imala i velik komercijalni uspjeh pa je ljubljanska kuća nakon toga tražila “žensku verziju” ovakvog originalnog i nepatvorenog romskog zvuka. Ljiljana Petrović (koja je, stvarajući time do danas konfuziju, dijelila ime i prezime s novosadskom kantautoricom i prvom takmičarkom na Pjesmi Evrovizije), već tada jedna od najčuvenijih pjevačica kafanskoga “podzemlja” – bila je upravo to.

Nakon pojavljivanja, albuma Otkako sam tuđa žena i čestim nastupima na televiziji – za razliku od Šabana Bajramovića, koji je uglavnom propuštao da se pojavi na dogovorenim televizijskim snimanjima – Ljiljana je ubrzo postala daleko najpoznatija romska pjevačica u zemlji. Uvijek ozbiljna lica, bez suvišne gestikulacije i estradnog prenemaganja, s diskretnom, gotovo misterioznom pojavom i, najvažnije, prepoznatljivim bogatim altom kojim je pjevala u dubokim, muškim tonalitetima, afirmirala je na više načina jedan drugačiji romski zvuk i svijet od onoga kakav je, na primjer, više decenija predstavljala tada već pomalo zaboravljena Esma Redžepova, koja je u nas dugo bila samim sinonimom romske muzike i kulture. Ljiljanin zvuk, visoko urban, na trenutke gotovo džezistički rafiniran, a opet s osjetnom sirovom autentičnošću, osvojio je i prosječnog konzumenta ali, što je posebno, i onaj sofisticiraniji dio publike u socijalističkoj Jugoslaviji – umjetnici i intelektualci gotovo su redom bili ljubitelji Šabanove i Ljiljanine muzike. Takav “konsenzus ukusa”, u kojem se kulturna elita s jedne te najšira publika s druge strane mogu pronaći na istim izvođačima, na istom kulturnom izboru dakle, danas je, treba li reći, teško zamisliv.