Legenda o Pengi, caru svih Roma

U ona davna vremena, na sedmom nebu, visoko iznad svijeta smrtnika, živio je veliki i svemoćni Penga, car svih Roma. Njegove zlatne kočije, raskošne i blistave, vukla su dva bijela konja, brža od vjetra. Penga nije bio samo vladar Roma – njegova moć protezala se nad svim ljudima na zemlji. Bogatstvo mu je bilo neizmjerno, a slava neprolazna.

No, Penga nije mario za trud ni rad. Svoje dane provodio je bezbrižno, vozikajući svoju mnogobrojnu djecu u zlatnim kočijama, uživajući u raskoši i obilju.

Ali jednoga dana, sudbina se poigrala s njim. Jedan od kotača na njegovim zlatnim kočijama iznenada se polomio, i Penga sa svom djecom pade s neba – ravno na zemlju.

Sjeo je tada pod veliko drvo, čekajući svoje sluge da dođu, podignu ga i vrate u njegov dvorac. Čekao je dan, čekao dva, tri… No, nikoga nije bilo. A sunce je nemilosrdno pržilo, neumoljivo i jako. Njegovo lice, nekoć sjajno i svijetlo, potamnje od žarkih zraka. Tako pocrniše i lica njegove djece.

No, ljudi na zemlji nisu poznavali ni njegovu moć ni njegovo porijeklo. Naišao je neki seljak, namršten i ljut, i povika na njega:

„Zar ne vidiš, slijepče jedan, da ti i tvoja djeca gaze po mojoj njivi? Hajde, gubite se odavde, da vas više nisam vidio!“

Penga se uspravi, ponosan kao i uvijek, i pokuša objasniti tko je i što mu se dogodilo. No, seljak nije htio ni čuti. Za njega, Penga nije bio ni car ni bog – bio je tek još jedan stranac koji mu gazi polje.

Shvativši da ga ovdje nitko ne prepoznaje, Penga nevoljko skupi svoju djecu i krene na put. Koračao je prašnjavim drumovima, raspitivao se, tražio svoj dvorac. No, ono što si jednom izgubio, teško ćeš ponovo naći.

Dugo je lutao, ali dvorac nije pronašao.

Konačno, umoran i slomljen, pozove svoju djecu i reče im:

„Djeco moja, naše kraljevstvo je nestalo. Više nismo car i prinčevi, već obični ljudi. Ali, čovjek mora jesti i živjeti. A da bi preživio, mora raditi – jer ništa ne pada s neba. Zato, neka jedan od vas postane kovač – dobar je to zanat, uvijek će se moći prehraniti. Drugi neka bude svirač, jer ljudima je potrebno i veselje.“

Tako Penga svakom svom djetetu podijeli zanat – jedno postade krojač, drugo trgovac, treće izrađivač kotlova. Svako od njih dobi svoje umijeće kojim će zarađivati kruh.

Napokon, dođe red na dvojicu najmlađih. No, oni nisu htjeli ništa. Ništa im se nije dopadalo, ni na što nisu pristajali.

Penga ih pogleda sa tugom i uzdahne.

„Ne bih volio da me proklinjete kad umrem“, reče im naposlijetku. „Zato neka jedno od vas uzme torbu i krene u svijet da prosi, jer i prosjak može preživjeti. A drugo…“

Tu zastane, zamišljen. Nije znao što bi dao najmlađem sinu. No, dok su sjedili kraj šume, iz gustog lišća iznenada iskoči krupna, čupava medvjedica i priđe im.

Penga se osmjehne.

„Evo tebi druga, sine moj“, reče i pogladi sina po glavi. „Povedi medvjedicu sa sobom i pođi u svijet. Ona će nahraniti tebe, a ti nju. I tako ćete zajedno preživjeti.“

I tako se Penga, nekoć svemoćni car Roma, pomirio sa svojom sudbinom. Njegova djeca krenuše svojim putem, a legenda o Pengi ostade da se priča kroz vjekove – priča o moći, padu i vječnoj snalažljivosti Roma.

Orhan Memedi

„Ovaj projekt financiralo je Povjerenstvo za praćenje provedbe Nacionalnog plana za uključivanje Roma, za razdoblje od 2021. do 2027. sredstvima Ureda za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Vlade Republike Hrvatske”