Često to izgovaramo bez razmišljanja: „Ona je jaka.“ No za mnoge Romkinje snaga nije vrlina kojoj se teži – ona je nužnost bez koje se ne može preživjeti.
Ova priča, koju donosi Daniela Samiri, nije tek osobno svjedočanstvo. Ona je glas koji razotkriva što „snaga“ doista znači u krhkim demokracijama – i zašto ga više ne možemo ignorirati.
Jer kada preživljavanje zahtijeva stalnu izdržljivost, to nije znak snage pojedinca, nego slabosti sustava. To otkriva duboki jaz između onoga što demokracija obećava i onoga što ljudi stvarno žive.
Taj jaz nije apstraktan. On se vidi u svakodnevici – u trenutku kada identitet i stereotipi određuju kako će netko biti tretiran. Kada institucije koje bi trebale štititi postaju udaljene, uvjetovane ili čak represivne. Kada strah od odbacivanja, poniženja i isključenosti oblikuje životne odluke.
U takvim okolnostima demokracija prestaje biti prostor jednakih prava i postaje krhka konstrukcija koja opstaje prebacujući odgovornost. Umjesto da rješava nejednakost, siromaštvo ili nesigurnost, ona ih često pripisuje Romima – pretvarajući čitavu zajednicu u zgodno objašnjenje za vlastite neuspjehe.
Zato ovu priču prenosimo u cijelosti. Ne kao još jednu analizu, nego kao upozorenje koje se više ne može odgađati:
Kad preživljavanje zahtijeva stalnu izdržljivost, nešto nije u redu sa sustavom. Za Romkinje, „snaga“ često razotkriva jaz između demokratskih obećanja i stvarnog života.
Često to kažemo olako: „Ona je jaka.“
Zvuči kao kompliment. Ali često znači nešto drugo. Znači da je ta žena ili djevojka morala izdržati stvari koje nikada nije smjela biti prisiljena izdržati.
To je posebno istinito za Romkinje.
Divimo se snazi jer stalno stvaramo uvjete koji je zahtijevaju. Zato je, kada govorimo o snazi, iskrenije početi od identiteta.
Dugi niz godina, identiteti poput mog opisivani su kao ograničenja. Biti Romkinja. Biti žena. Biti dio manjine o kojoj se stalno govori, ali koju se rijetko sluša.
Identitet postaje prepreka kada stereotipi uđu u prostoriju prije vas. Kada drugi vjeruju da već znaju tko ste. Te pretpostavke oblikuju očekivanja, prilike pa čak i ton razgovora.
Ponekad je učinak tiši i opasniji: strah. Strah od odbacivanja, poniženja, isključenosti. A strah ljude uči povlačenju.
No identitet može postati i analitička prednost.
Kada odrastate izvan središta sustava, promatrate ga izbliza. Uočavate razliku između toga kako se institucije predstavljaju i kako se zapravo ponašaju. Ta razlika donosi jasnoću.
U mojoj obitelji, tri generacije žena živjele su pod trima političkim sustavima u Bugarskoj: monarhijom, komunizmom i demokracijom. Svaki je sustav obećavao prava. Ipak, za mnoge romske obitelji institucije su rijetko doživljavane kao zaštita. Češće su djelovale kao kontrola.
Zato su ranije generacije razvile racionalnu strategiju: naučiti granice, ostati tiho, snalaziti se unutar sustava umjesto očekivati da ih štiti.
Ja sam odrasla drugačije. Rođena sam 1996. godine, u demokratskoj Bugarskoj. Čak i krhka demokracija oblikuje očekivanja. Počinjete očekivati da institucije reagiraju, da se zakoni primjenjuju jednako, da se prava mogu ostvariti.
Za Rome, takvo očekivanje može djelovati radikalno.
To je stvaralo napetost i u mojoj obitelji. Starije generacije govorile bi: budi oprezna, ne očekuj previše. Moj odgovor bio je jednostavan: upravo to demokracija treba omogućiti.
Politički sustavi ne oblikuju samo institucije. Oni oblikuju i ono što građani vjeruju da je moguće.
Diljem istočne Europe, demokratske institucije izgrađene su brzo nakon 1989. godine. No građanska kultura razvijala se sporije. A kada su očekivanja slaba, demokracije ostaju krhke.
Krhke demokracije često se oslanjaju na poznati mehanizam: žrtvenog jarca.
Kada je probleme poput korupcije ili nejednakosti teško riješiti, vidljiva manjina postaje zgodno objašnjenje. U Bugarskoj su Romi često stavljani u tu ulogu.
Kriminal postaje romsko pitanje. Siromaštvo postaje romsko pitanje. Neuspjeh institucija postaje romsko pitanje.
To nije analiza. To je prebacivanje odgovornosti s institucija.
Isto vrijedi i za narativ o „romskim glasovima“. Kupovina glasova postoji. No prikazivati je kao ključnu karakteristiku političkog ponašanja Roma zanemaruje složeniju stvarnost i ponovno preusmjerava odgovornost.
Problem nije demokracija kao ideja. Problem je način na koji se ona primjenjuje.
Kada se mentaliteti ne mijenjaju, demokracija može postojati na papiru, dok u praksi funkcionira drugačije.
To vidimo u trenucima koji testiraju temeljna načela.
U Bugarskoj je rušenje kuća u Zaharna Fabrika predstavljeno kao lokalni problem. Za pogođene obitelji to je bilo pitanje dostojanstva i stabilnosti. Europski pravni standardi jasni su kada je riječ o prisilnim deložacijama, no u praksi te zaštite postaju predmet pregovora.
Taj obrazac nije ograničen na jednu zemlju.
U Sloveniji, nakon smrti Aleša Šutara 2025. godine, vlada je proširila policijske ovlasti u takozvanim „visokorizičnim područjima“, što se široko tumačilo kao romska naselja. Jedan incident postao je opravdanje za tretiranje čitavih zajednica kao sigurnosnog problema.
I tu se vraćamo na snagu.
Romkinje se često opisuju kao snažne. No u mnogim slučajevima snaga nikada nije bila izbor. Bila je uvjet za preživljavanje.
Ljudska prava trebala bi postojati kako preživljavanje ne bi zahtijevalo izvanrednu snagu. Ona bi trebala učiniti dostojanstvo nečim uobičajenim.
Ja sam imala koristi od demokracije. Omogućila mi je pristup obrazovanju i institucijama. No ranije generacije nisu imale iste prilike.
To nas dovodi do pitanja:
Kakvu demokraciju gradimo? Onu u kojoj neki građani moraju biti iznimno snažni samo da bi živjeli normalan život? Ili onu u kojoj institucije osiguravaju dostojanstvo prije nego što su ljudi prisiljeni boriti se za njega?
Možda „snaga“ ne bi trebala opisivati one koji trpe.
Možda bi trebala opisivati demokraciju koju još uvijek gradimo.
Izvor: https://romaforeurope.org/
