Vijest da se pojedini pripadnici romske zajednice izjašnjavaju kao Hrvati nije nova niti posebno iznenađujuća. U multietničkom društvu takve su promjene identiteta legitimne i osobne. Međutim, kada osoba iz većinske zajednice odluči promijeniti svoju nacionalnu pripadnost i deklarira se kao pripadnik manjine – i to neposredno pred izbore – tada se otvara prostor za ozbiljnu društvenu i moralnu raspravu.
Upravo se to dogodilo u Međimurskoj županiji, gdje je pročelnica za ljudska prava, Maja Odrčić Mikulić, potvrdila da se izjasnila kao Romkinja kako bi ispunila uvjet za kandidaturu za zamjenicu župana iz reda romske nacionalne manjine. Ta je funkcija zakonski rezervirana za pripadnika romske zajednice, kao oblik pozitivne diskriminacije i mehanizam uključivanja manjina u politički život.
„Moje je pravo da promijenim svoju nacionalnost i tako ispunim preduvjete za kandidaturu. O problemima Roma znam mnogo i mogu pomoći. Nisam političarka i ne zanima me politička fotelja“, izjavila je za portal Međimurski.hr. Dodala je i da još nije službeno potvrdila kandidaturu te da ima skupljenih 250 potpisa za prijavu, uz komentar da „ima svoje Rome“. Istaknula je i da župan Matija Posavec navodno nije znao za njezinu odluku.
No, ova izjava i cijeli slučaj otvaraju važno pitanje: je li moralno – pa čak i ako je zakonski dopušteno – da osoba iz većinske zajednice koristi pravo samodeklaracije kako bi preuzela političko mjesto koje je zakonom predviđeno za manjinu?
Zakon u Republici Hrvatskoj ne propisuje stroge kriterije za nacionalnu pripadnost – dovoljno je izjašnjavanje osobe. Ipak, politička prava nacionalnih manjina ne postoje da bi ih koristili pojedinci iz većinske populacije koji su naknadno i ciljano promijenili svoju pripadnost kako bi ušli u politički prostor rezerviran za manjine.
Takvi primjeri dovode u pitanje svrhu zakonskih mjera koje nastoje ispraviti povijesne nepravde i osigurati ravnopravnost. Romi su jedna od najugroženijih i najmanje politički zastupljenih zajednica u Hrvatskoj. Kandidature koje ne dolaze iz autentične životne stvarnosti romske zajednice, nego iz pravno dopuštenih, ali moralno upitnih manevra, prijete obesmisliti same temelje manjinske politike.
U konačnici, pravo izjašnjavanja je osobna sloboda, ali odgovornost prema zajednici kojoj se formalno pripada – i koju se namjerava predstavljati – mora biti iznad političke ambicije. Ako većinski pojedinci preuzimaju mjesta predviđena za manjine, tko će uistinu zastupati glas onih koji svakodnevno žive stvarnost manjinskog statusa?
Orhan Memedi
„Ovaj projekt financiralo je Povjerenstvo za praćenje provedbe Nacionalnog plana za uključivanje Roma, za razdoblje od 2021. do 2027. sredstvima Ureda za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Vlade Republike Hrvatske”
