Imamo li pravo na dostojan život?
Imaju li Romi u naselju pravo na dostojan život ili smo i dalje ona ista masa ljudi koji na periferiji žive jer nas nitko ne želi za susjede?
Ljeto je, svi smo tu u naselju, nitko ne odlazi na more s obitelji, puno njih i nije vidjelo uživo more. Cijelo ljeto većina djece provodi po ulicama, parku ili igralištu koje imamo u naselju. Povremeno dolazi prodavačica sladoleda sa svojim kombijem i djeca veselo trče za njom da što priju dobiju taj poželjan desert koji ne mogu kupiti nigdje osim kod nje. Naime, u naselju nema dućana, kioska, javnog prijevoza pa ni zabavnog sadržaja kako provesti ove dane.
Odeš u drugo naselje u okolici Siska, možeš vidjeti dućan, zabavni sadržaj za djecu, ambulante i sve ostalo što čini neko naselje atraktivnim za živjeti. Nažalost, toga nema skoro u nijednom romskom naselju.
Zašto se to pitam? Hrvatska provodi niz projekta u ruralnim sredinama, ujedno i u nekim romskim naseljima, ali Capraške poljane su ostale manje-više iste. Od kada znam za sebe, ovo naselje se razvilo jedino kroz objekte koje su tu, ljudi su izgradili kuće, ali to je to, sve je ostalo manje ili više isto. Imamo asfalt, dobili smo nogometno igralište, ali opet, ostalo smo isto naselje koje vuče iste probleme od kada znam za sebe.
Nezaposlenost je ista, obrazovna slika se malo poboljšala, imamo i jednu studenticu koja studira u Zagrebu, ali ne vjerujem da će se vratiti jer je vidjela kakav je život van naselja. Mnogi koji uvide život van naselja pokušaju pobjeći od njega. Zašto?
Upravo iz razloga koji spominjem maloprije, ništa se ne mijenja u romskom naselju. Možeš doći i nakon deset godina, opet će biti ista slika naselja koje nema perspektivu. Nema perspektivu jer se radi o naselju koje nema nikakav sadržaj, izolirano od svega. Nitko ne dolazi u naselja, svi žele samo van, odseliti se iz naselja živjeti negdje gdje imaju perspektivu.
Možda zvuči grubo, ali nikome nije interesu da se maknemo iz naselja i radije će se napraviti igralište nego politiku iseljavanja iz naselja, jer je činjenica stara izreka „Tko bi Cigana za susjeda!“. Odrastao sam u tome naselju i da imam prilike možda bi se i ja odselio jer želim najbolje za svoju djecu i njihovu budućnost, a u romskom naselju rijetko tko ima budućnost.
Začarani krug siromaštva je nad naseljem i teško se tko izvuče iz njega. Do sada se stalno govorilo o integraciji i desegregaciji, a sada je sve stalo i nitko to ne spominje. Uređuju se naselja, putevi, legaliziraju se objekti, a ostaju isti ljudi koji će cijeli život ostati na socijali.
Zašto govorim o dostojnom životu? Dostojan život obuhvaća sva područja, od posla do javnog sadržaja za građane, a mi smo daleko od toga, daleko od dostojnog života. Toliko daleko da nemamo ni javni prijevoz do prvog javnog sadržaja da bi normalno funkcionirali.
Pružite nam priliku, ostavite nam dostojanstvo da budemo kreatori naše budućnosti!
Dejan Nikolić
Tekst je napisan uz financijsku potporu Povjerenstva za praćenje provedbe Nacionalnog plana za uključivanje Roma, za razdoblje od 2021. do 2027.
„Ovaj projekt financiralo je Povjerenstvo za praćenje provedbe Nacionalnog plana za uključivanje Roma, za razdoblje od 2021. do 2027. sredstvima Ureda za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Vlade Republike Hrvatske”
