Dana 17. studenoga 1943. u romskom obiteljskom kampu u Auschwitz II-Birkenau, usred gladi, bolesti i brutalnosti nacističke logorske svakodnevice, rođeno je šestero djece. Tri dječaka i tri djevojčice:
Josef Trollman Rätzig, Alfred Rose, Peter Weiss, te Katherine Hodoschy, Gertrud Schmidt i Gitta Weiss.
Njihov prvi udah dogodio se na mjestu koje nije poznavalo ni sigurnost ni djetinjstvo. Zigeunerlager, posebni logorski odjel za Rome i Sinte, bio je mjesto masovnog stradanja: uvjeti su bili toliko teški da su smrti dojenčadi bile gotovo svakodnevica.
Sudbina ovih beba to bolno potvrđuje. Prema dostupnim spomen-evidencijama, sva tri dječaka — Josef, Alfred i Peter — umrla su još iste godine, 1943. Ubrzo im se pridružila i mala Gitta Weiss, koja nije dočekala svoj prvi rođendan. Preostale dvije djevojčice, Katherine i Gertrud, preživjele su nešto duže, ali ne i zimu u logoru. Obje su preminule u veljači 1944. godine, u mjesecima kada su epidemije tifusa harale kampom.
Njihova kratka i krhka života simbol su sudbine tisuća romske i sintske djece ubijenih tijekom nacističkog progona. U Auschwitz je deportirano oko 23 000 Roma i Sinta, a većina ih je tamo i stradala. U stvarnosti logora, gdje su ljudi sustavno lišavani života, čak je i rođenje postajalo čin tragične predodređenosti.
Sjećanje na Josefa, Alfreda, Petera, Katherine, Gertrud i Gittu podsjetnik je na jednu od najmanje priznatih, a najtragičnijih poglavlja europske povijesti —Samudaripen, genocid nad Romima i Sintima.
Njihova imena ostaju svjedočanstvo da je svako izgubljeno dijete pojedinačan svijet koji je mogao rasti, živjeti i stvarati — ali nije dobio priliku.
Sanela Nikolić
„Ovaj projekt financiralo je Povjerenstvo za praćenje provedbe Nacionalnog plana za uključivanje Roma, za razdoblje od 2021. do 2027. sredstvima Ureda za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Vlade Republike Hrvatske”
