Čarobna puška

Jednom davno, prije mnogo vremena, kada su još Romi putovali svijetom, jedno pleme se odlučilo zastati kraj jedne rijeke blizu jednog sela. Muškarci su postavljali šatore i zapalili vatru, dok su se žene uputili prema rijeci kako bi oprali svoju odjeću. Starješina ovog plemena je bio jedan starac, zvao se Roman. Imao je veliku bradu, dosezala mu je do remena, gustu sijedu kosu i obrve – pravi čarobnjak. Imao je opaki pogled, oštar i prijekoran. Na sebi je uvijek imao košulju od satena, koju je držao crveni pojas ukrašen s čipkom.
Romanova supruga je također otišla do rijeke, oprala je njegovu odjeću te je zavezala špagu o stabla kako bi stavila odjeću da se suši.
Kako je bio običaj, žene su nakon toga otišle u selo, dok su muškarci obavljale svoje poslove. Navečer bi se opet svi skupili u taboru. Žene bi krenuli pokupiti odjeću koju su stavili sušiti, Romanova žena je također otišla po suhu odjeću – kada ugleda, nema Romanov pojas.
Odmah je potrčala tražiti njegov pojas, kako ga nije mogla naći digla je paniku u taboru.
Seljaci nisu bili blizu tabora, jedino možda djeca iz sela koja su često dolazili pogledati Rome, oni su možda mogli ukrasti Romanov pojas, ali ni njih nisu taj dan vidjeli.
Odmah je starješina pozvao sve Rome iz plemena i upita ih: „Gdje je moj pojas? Vratite ga dok sam još dobre volje.“ – „ Mi ga nismo uzeli, kunemo se bogom!“ rekli su djeca iz tabora. I žene iz tabora su poricali da su uzeli pojas. A muškarci također.
„Slušajte me ljudi“, reče Roman i pogleda sve redom prijekorno svojim pogledom, „ mogli bi se kasnije pokajati što niste odmah priznali. Lopov se vara da će nekažnjeno proći. Neka bude kako bude, ja ću svoj pojas naći, ali lopova će to koštati život.“
„Pa kako ćeš ga naći?“ upitaše ljudi.
„Imam čarobnu pušku. Neće nikome ništa, jedino lopov će nastradati. Zato vam opet govorim, vratite mi pojas, da vas to ne bi koštalo život.“
Romi iz tabora su samo slegli ramenima. „ Starješino, što želiš od nas, rekli smo svi da nemamo ništa s nestankom tvojeg pojasa“
Starješina se na to uputi u svoj šator i donese neku staru pušku, bila je teška i ogromna, a okidač velik. Uzme starješina panj i nekoliko grana, napravi stalak i stavi pušku na nju.
„Sada svi prođite pored nje.“ Zapovijeda starješina.
„Onaj koji nije uzeo moj pojas, ne mora se bojati, puška neće pucati, dok će lopov biti istog trena biti upucan. Ne morate mene gledati, ja neću ni taknuti pušku.“
Tu se počeli smijati Romi, jer kako bi mogla puška sama od sebe pucati? Ali istovremeno ih je bilo strah: Tko zna, možda stvarno puška puca sama od sebe, kod čarobnjaka Romana je sve moguće.
Starješina je stalno ponavljao: „ Onaj koji nije uzeo moj pojas, ne mora se brinuti, neka bez straha prođe.“
Iako je svih bilo pomalo strah, znatiželja je bila jača. Svi su se u sebi bojali da puška ne upuca njih, ali s druge strane rado bi htjeli vidjeti kako puška puca sama od sebe. Na kraju su svi krenuli, mlado i staro, svi su prošli pokraj puške. Svi su prošli, ali puška nijednom nije pucala, nije bio nitko mrtav. Tu se Romi ohrabrili. Ako su se dvoumili prije toga, dali će puška opaliti, sada su bili uvjereni da je sve samo blebetanje.
Romi su se svi smijali starješini.
„Što sada Romane? Svi smo prošli pokraj puške, nema više nikoga. Možda je puška putujući zahrđala? Ili je mokar barut?“
Od toga dana se u taboru pričalo samo o pojasu i čarobnoj puški. Starješina nije obraćao pažnju na to što svi govore o njemu, mirno je sjedio i pušio svoju lulu. Ipak je upozorio Rome: „Nemojte dirati pušku. Kad tad će ubiti onoga koji mi je ukrao pojas“
Za romsku djecu iz tabora je sve to bila zabava. Kada su prvi puta prošli pokraj puške, srce im je jako kucalo, bilo ih je strah. Sada su se zabavljali trčeći pored puške.
Jedne večeri Romi su sjedili do kasno. Do tri ujutro su sjedili pokraj vatre, plešući i pjevajući. Te večeri je bilo veoma veselo, ali ipak su na kraju svi krenuli u svoje šatore. Taman da zaspu, začuje se nešto – peng – pucanj. Čarobna puška je upucala nekog. Odmah su svi istrčali iz svojih šatora.
„Tko je nastradao?“ povikivali su jedan drugome.
„Jer si živ?“
„Da, a ti ?“
„Pa i ja sam. Ali tko je onda nastradao?“
Romi se međusobno prebrojavali, ali svi su bili tu. Svi su bili živi.
„ Nekoga je sigurno pogodila! Svi smo čuli pucanj.“
Krenuli su u potragu za nesretnikom. Tražili su svuda, nisu mogli naći nikoga. Tek u zoru naišli su među grmljem na mrtvu kravu. Tu su se Romi počeli smijati.
„Hahaha! Krava ti je ukrala pojas!“
„Eno ti pojasa oko njenog vrata!“
„Ma ne, eno ga na njenom repu!“
Svi se tako rugali starješini, jedan za drugim, samo je starješina je bio ozbiljan. Kada je vidio mrtvu kravu, frcali su iskre u njegovim očima, odmah je dao naredbu: „Nitko se ne smije približiti niti dotaknuti kravu!“
Odmah je zajahao svoga konja i krenuo prema poljima, gdje Pastir čuvao svoje krave. Uzeo je Pastira i odveo do mrtve krave. „Jer znaš čija je ova krava?“ – „Naravno da znam“ reče on.
„To je krava od našeg Ivana. On je u našem selu najsiromašniji, jedva ima za kruh, jadnik. Ima punu kuću djece, jedina radost mu je bila ta krava, s kojom je uspio preživljavati. Ne znam kako će sada, umrijet će od gladi.“
Pastir se odmah uputio u selo obavijestiti seljake da su Romi upucali Ivanovu kravu. Seljaci na tu vijest se jako razljutili. Ivano žena je na tu vijest pala u plač, dok je Ivan uzeo sjekiru te se uputi prema taboru. Zajedno sa Ivanom su svi krenuli prema taboru. Na sredini puta ih presreo starješina te im reče: „Ljudi moji, bez razloga me optužujete. Nisam ja ubio Ivanovu kraju, puška je sama od sebe pucala.“
„Ma što to govoriš, kako može pucati puška sama od sebe?“
Na to im starješina objasni što im se dogodilo, od nestanka pojasa preko čarobne puške pred kojom su svi Romi prošli do ubijene krave. „ Svatko je znao da lopova čeka smrt ali čarobna puška nije pucala. Tek danas u jutarnjim satima se čuo pucanj, kad smo izašli van, vidjeli smo mrtvu kravu.“
„Kakve to gluposti govoriš? Nije valjda da se želiš izvući.“ – „ Nemojte mi unaprijed suditi, ne želim se iz ovoga izvlačiti. Ivane, tebi ću kravu platiti, da me pamtiš po dobrome cijeli život. Sad ćemo pogledati zašto je čarobna puška upucala kravu.“
Starješina je izvukao svoj nož iz čizme izvadi kravlju utrobu. Kada je otvorio kravlji želudac, vidjeli su od starješine pojas, bio je okićen zlatnicima, začudo i cio, nigdje oštećen.
Starješina je bogato nagradio Ivana za njegovu ubijenu kravu, naredio je da se životinja zakopa te da nitko ne smije dirati meso te krave jer je nečisto.
Otada više nitko nije sumnjao u moć čarobne puške.