Broj Roma u Hrvatskoj koji su stradali u Holokaustu i dalje nepoznat

Povodom nedavnog obilježavanja Međunarodnog dana sjećanja na romske žrtve Holokausta naišli smo na zanimljiv tekst koji je objavio Balkaninsight. Zanimljiva priča o Katarini Oršuš i stradanju Roma u Drugom svjetskom ratu teško ostavaljaju osobou ravnodušnom. 

Katarina Orsus nije puno govorila o tome kako je preživjela Drugi svjetski rat, poštedivši svoju unuku Leu nemilih detalja.

Iako velik dio priče ostaje nerazjašnjen, Lea Orsus se vrlo živo sjeća emocija i tuge koje bi zavladale u kući u kojoj je proživjela svoje djetinjstvo u selu u Međimurskoj županiji na sjeveru Hrvatske, kada bi se spomenuo nacizam.

„Moja pokojna baka je bila iz romskog naselja Parag, bila je u logoru zajedno sa majkom i sestrom. Međimurje tada nije bilo dio Hrvatske, nego Mađarske, pa su  zahvaljujući tome preživjele”, priča ona.

Lea se ne sjeća imena logora u koji su njezina baka i prabaka poslane na kraju Drugog svjetskog rata, ali se sjeća emocionalnog utjecaja koji je to iskustvo imalo na njih.

U logorima poput Jasenovca, koje je tijekom rata u vreme vladavine Nezavisne Države Hrvatske (NDH) vodio profašistički ustaški pokret, na tisuće Roma poput Leine bake i prabake zatvoreno je ili ubijeno.

„Jedne godine je bio organizirani odlazak u Jasenovac na komemoraciju, sjećam se da je išla moja baka i rekla je da je i ona bila internirana u logor. Baka nas je htjela poštedjeti detalja, ali ja se sjećam tuge i tišine. O detaljima se nikada nije razgovaralo”, prisjeća se Lea.

No ponekad je njezina baka znala ispričati nešto od onoga što je preživjela u ratu.

„U ljetnim večerima uz vatru, baka bi nam pričala kako su bježali od policije – ona nije razlikovala policiju od vojske, romski jezik ne razlikuje policiju od vojske”, kaže Lea.

„Pričala nam je kako su se skrivali u šumi i kako je bilo kad je ona bila mala. Uvijek su živjeli pod nekom vrstom progona”, dodaje ona.

Čak je i kraj Drugog svjetskog rata donio malo predaha, rekla joj je baka. Jugoslavenske komunističke vlasti također su bile represivne prema romskoj zajednici, priča ona: „Premlaćivanja nisu bila rijetka pojava. Romi u Međimurju uvijek su živjeli u strahu od vlasti”.

Iskorijenjena zajednica

Hrvatska od 2014. godine obilježava 2. kolovoza kao Dan sjećanja na romske žrtve  holokausta, u znak sjećanja na oko 3000 Roma ubijenih od nacista u koncentracijskom logoru Auschwitz 1944. godine.

No, razmjeri stradanja Roma u holokaustu još uvijek nisu u potpunosti dokumentirani, a nije poznat ni približan broj ubijenih.

U Hrvatskoj je NDH u travnju 1941. usvojila rasne zakone temeljene na nacističkom zakonodavstvu što je rezultiralo napadima na Židove, Rome i druge koji su se smatrali „nearijevcima“.

U srpnju 1941. počela su zatočenja Roma. Mnogi su deportirani u koncentracijski logor Jasenovac u kom su na tisuće njih umrli.

Ali progon Roma u vrijeme NDH još uvijek nije do kraja istražen. Jedan od rijetkih povjesničara koji se bavi tom temom je Danijel Vojak s Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar u Zagrebu.

„Romi su stradali na cijelom području jugoistočne Europe, sve zemlje koje su bile pod nekim od nacističkih režima bile su izrazito represivne prema toj populaciji, ali nije netočno reći da je Hrvatska u tome prednjačila i zaključiti da je kvislinška vlast, u to vrijeme NDH na čelu s Antom Pavelićem, počinila najgore zločine nad Romima u Drugom svjetskom ratu”, kaže Vojak.

Prema dokumentaciji Spomen-područja Jasenovac, tijekom postojanja NDH ubijeno je više od 16.000 Roma, no pravi broj je mnogo veći i još uvijek nepoznat.

Mnogi koji su uhapšeni nisu ni došli do Jasenovca; ubijani su na licu mjesta, na kućnom pragu, na ulici, na cesti. „Einsatzgruppen (nacistički SS odredi smrti) počinili su najgore moguće zločine”, dodaje Vojak.

U četiri godine vladavine NDH, od 1941. do 1945. godine, cjelokupna romska populacija na području koje je ona kontrolirala gotovo je potpuno uništena, navodi Vojak.

„Tijekom rata nije bilo popisa stanovništva. Na prvom popisu stanovništva nakon rata 1948., na području tadašnje Socijalističke Republike Hrvatske, popisano je tek oko 400 Roma – cijela zajednica je bila izbrisana”, ističe on, napomenjujući da su neki Romi u to vrijeme zbog straha tajili svoju nacionalnu pripadnost.

U vrijeme NDH, dio sjeverne Hrvatske, Baranjska i Međimurska županija, bili su pod vlasti Mađarske, pa je 400 preživjelih Roma popisano uglavnom na tom području, što znači da na teritoriju NDH gotovo da nije bilo ostalo živih Roma.

Negiranje stradanja

Vojak navodi da su nakon Drugog svjetskog rata jugoslavenske komunističke vlasti pod vođstvom Josipa Broza Tita osnovale Državnu komisiju za utvrđivanje zločina koja je trebalo prikupiti dokaze o ratnim zločinima, počiniteljima i žrtvama.

„Ali ideološka postavka o ‘bratstvu i jedinstvu’ nalagala je da morate sve izjednačiti, ne smijete isticati komemoraciju samo jedne (vrste) žrtve (prema nacionalnoj pripadnosti)”, objašnjava on.

Na taj je način od strane jugoslavenskog režima zataškano stradanje Roma – „Ja bih to nazvao negacionizmom, jer je to negiranje onoga što se dogodilo Romima”, kaže Vojak.

On spominje masakr u travnju 1945. godine u Hrastini, selu kod Zaprešića, u blizini hrvatske granice sa Slovenijom, kada su ustaške postrojbe ubile 43 Sinta, pripadnike podskupine romske nacionalnosti, koji su tijekom rata izbjegli u Hrvatsku.

Žrtve su kasnije pokopane i evidentirane kao Židovi, no tek je naknadnim povijesnim istraživanjem utvrđeno da su zapravo bile romske nacionalnosti.

„Iz Austrije i Njemačke su pobjegli i došli na područje NDH, gdje su se izjasnili kao Česi. Imali su putujuću cirkusku grupu koja je održavala predstave”, kaže Vojak.

„Rastureni su krajem rata, a neki od njih su smješteni u okolici Zaprešića. Grupu su (ustaške postrojbe) odvele na napušteno imanje i žene silovale, a potom zaklane”, dodaje on.

Mještani su žrtve pokapali na mjesnom groblju u Mariji Gorici, a nakon rata lokalni partizani i Židovska zajednica upisali su ih kao Židove. Godine 1977. Židovska općina i Savez udruženja boraca Narodnooslobodilačkog rata (SUBNOR), podigli su i spomenik.

„Do prije nekoliko godina u javnosti i među povjesničarima prevladavalo je mišljenje da su ubijeni bili Židovi. No, domaći povjesničar Mario Šimunković zajedno s Đorđem Mihovilovićem (kustosom Spomen-područja Jasenovac), istražujući logoraše s područja Zaprešića, u arhivi su pronašli referencu o ovom slučaju i tada se otkrilo da su oni zapravo bili Romi”, objašnjava Vojak.

Priča o masakru i, kako kaže Vojak, „iskrivljavanje povijesti” kada je riječ o stradanju Roma tijekom Drugog svjetskog rata u Hrvatskoj, ilustrira da je broj ubijenih Roma i okolnosti u kojima su stradali, i dalje nepoznanica, zaključuje on.

Preuzeto: balkaninsight.com

Autor : Vuk Tesija