Bogataš i Rom

U staroj i trošnoj kućici živio je jedan Rom sa osmero djece. Svakog je dana po završetku posla, na putu kući, djeci kupovao kruh, a za sebe salatu i malo rakije. Kada bi stigao kući, djeci bi odmah poslužio ručak, a sam bi pojeo malo salate i popio rakije. Poslije ručka svi zajedno su se zabavljali pjevajući i plešući uz živahnu muziku. Svaki su dan tako provodili u veselju i cijela je kuća odisala radošću.
Nasuprot njihovog trošnog doma, u velikoj i luksuznoj kući živio je bogataš, no on nije imao djece. Svakoga dana promatrao je razigranu dječicu svog susjeda Roma, tugujući nad sudbinom što i sam nema djece.
Tako sjedeći i gledajući ih onako vesele, jednog se dana nečeg dosjetio, pa reče svojoj ženi:
– Ženo, hajde uzmi onu torbu s našim novcem, kojeg već dugo čuvamo, i odnesi je susjedu Romu da napravi bolju i veću kuću za svoju djecu. Mi uzalud imamo novaca kad s djecom nemamo sreće.
Tako su i učinili. Susjedu Romu darovali su novac za gradnju velike, nove kuće kojom će usrećiti svoju djecu.
Međutim, otkako je Rom primio novac na dar, i sam je počeo živjeti poput ostalih bogataša. Počeo je izbjegavati siromašne ljude, kao i svoje dojučerašnje prijatelje. Iz njegove se kuće više nije čula živahna glazba i nije više bilo veselo kao nekada. Novac je učinio svoje.
Ubrzo Rom više nije mogao tako živjeti i odlučio nešto poduzeti. Jednog je dana pozvao svoju ženu na razgovor ,
– Poslušaj me ženo, ovako se više ne može živjeti. Pođi i bogatašu vrati njegov novac.
– Zašto da ga vratimo – reče žena – kada njime možemo napraviti veliku kuću i usrećiti našu djecu?
– Ne slažem se, sreća se ne kupuje novcem. Otkako imamo novaca, izgubio sam sve svoje prijatelje, djeca više ne plešu kao prije, život nam se promijenio. Ne raspravljaj više sa mnom, nego učini kako sam ti rekao – kaže on.
Žena je pognute glave krenula vratiti novac. Kada je stigla u bogataševu kuću, objasni mu razloge zbog kojih mu vraćaju darovani novac. Bogataš nije mogao vjerovati ono što čuje.
Njeno objašnjenje učinilo mu se vrlo neobično.
Sljedećeg dana Rom se vratio svom starom poslu i nekadašnjim navikama:
Kupovini kruha za djecu, salate i rakije za sebe. I ponovno zasvira muzika u njihovoj maloj, trošnoj kućici.
Otada je prošlo već neko vrijeme, a bogataša je jako zanimalo kako sada žive njegovi susjedi te ih došao posjetiti.
– Dobar dan, veseli ljudi! – reče on.
– Dobar dan ti želim , bogati čovječe! Izvoli, uđi! – reče mu domaćin.
– Došao sam vas vidjeti, provjeriti jeste li dobro i pitati vas zašto ste mi vratili novac koji meni nije potreban? To me malo začudilo i priznajem i priznajem da ti nisam od vas očekivao.
Znam da nemate dovoljno novaca za život i siguran sam da bi vam moja pomoć dobrodošla, zar ne ? Domaćin mu na to odgovori:
– Dragi moj susjede, darovao si mi zaista mnogo novaca, ozbiljno sam razmišljao kako da ih potrošim. No s dolaskom novca moje je kuća odjednom utihnula, nestalo je radosti i bezbrižnosti. Nitko nije bio veseo. Mi nismo navikli živjeti tako, i mada zaista nam je i bolje tako.
Bogataš se vrati u svoj dom, porazmisli o svom životu i susjedovim riječima te reče:
– Doista je tako! Iako imam novaca, nemam ni jednog prijatelja, ni s kim se ne družim, ne zalazim u restorane, moj društveni život nije vrijedan spomena. Odmah je dozvao ženu te joj odlučnim glasom reče :
– Razmislio sam, od sutra ćemo pokušati više se družiti s našim susjedima, češće ćemo odlaziti u kavanu i počet ćemo trošit onaj novac koji uzalud čuvamo. Možda ćemo biti tada sretniji.
– Učinimo tako kako želiš – složi se žena-
Rečeno – učinjeno! Prvi gost kojeg je bogataš sljedećeg dana pozvao na kavu bio je upravo njegov najbliži susjed, veseli Rom.