Alija Krasnići je bio jedan od najistaknutijih romskih pisaca u Europi. Njegova životna priča je bila s mnogo izazova i patnje. Kada je imao samo 15 mjeseci, preminula mu je majka, a s 11 godina ostao je bez oca. Književnošću se počeo baviti kada je služio vojni rok u JNA. Prvu pjesmu posvetio je svojoj kćeri.
Nakon što je odslužio vojni rok, u potpunosti se fokusirao na pisanje. 1979. godine objavio prvu dramu na romskom jeziku “Malo ja, malo ti”. Kroz desetljeća djelovanja objavio je brojne knjige, a među njima i prvi srpsko-romski, odnosno romsko-srpski rječnik s dopunom u drugom izdanju. Jedini je autor u svijetu koji je uz dva izdanja romskog rječnika, izdao rječnik sa stranim riječima u romskom jeziku, a publicirao je i rječnik pravnih termina.
U njegovu čast objavljujemo jednu od mnogbrojnih bajki koje objavio u svom dugogodišnjem radu.
Pašin sin
Nekada davno živio je siromašan ćumuradžija. Dani su prolazili, godine su se nizale, a on se napokon oženio. Nakon nekog vremena, žena mu je zatrudnjela. Ćumuradžija je često odlazio u šumu, gdje je spaljivao drva da bi od njih napravio ćumur, koji je potom nosio u grad i prodavao kovačima.
Došlo je vrijeme da mu se žena porodi. U blizini njihove kolibe nalazio se amam. Ostavio je ženu kod kuće i rekao joj:
– Ako osjetiš trudove, zamoli staricu koja radi u amamu da ti bude pri ruci.
Zatim je otišao u šumu. Nije prošlo mnogo vremena, a trudovi su započeli. Žena je otišla po staricu koja ju je prihvatila i odvela u amam. Bog ju je ubrzo darovao kćerkom. Žena je poderala svoje stare šalvare i od njih napravila pelene za novorođenče. Starica je potom otišla svojim poslovima, a porodilja je ostala da okupa djevojčicu. Koliko god je lončića vode prolila po djetetu, toliko je dukata padalo na pod. Kad je to vidjela, zanijemila je od čuda. Povila je dijete, a dukate je zamotala u maramu i sakrila. U međuvremenu, starica se vratila da joj pomogne. Porodilja joj je rekla da uzme djevojčicu i odnese je u kolibu. Starica je to učinila i potom se vratila u amam. Sve je to obavila s dobrom namjerom.
Ubrzo se muž vratio iz šume. Donio je dva kilograma kruha i jedan ćup mlijeka. Saznao je da mu je Bog podario kćer i odlučio je otići u grad po još hrane. Žena mu tada otvori maramu i ispriča mu kako je prilikom kupanja njihove djevojčice svaki lončić vode bio nagrađen dukatima. Od tih dukata dala je mužu novac da kupi kotao, korito, vrč – sve što im je bilo potrebno za kuću.
Muž je otišao u grad s dvije šake dukata, kupio sve što im je trebalo i vratio se kući. Žena mu tada objasni da, kad bude kupao djevojčicu, mora tri puta izgovoriti: „Mašala!“ Kad je došlo vrijeme za kupanje, sipao je vodu lončićem i za svaki lončić dobio je pune šake dukata. Tako je bilo svaki put kad bi kupali djevojčicu. Bog ih je odlučio izvući iz siromaštva i osloboditi ih podsmijeha tasta, koji ih je uvijek smještao „iza vrata“ zbog njihove bijede.
Ćumuradžija više nije morao raditi svoj stari posao. Kupali su djevojčicu tri puta dnevno, i uskoro više nisu imali gdje spavati od tolikog bogatstva. Žena mu je predložila da kupe zemlju i sagrade veliku kuću. Ubrzo je sagrađena kuća na četiri kata, a četvrti kat služio je samo za čuvanje bogatstva.
Djevojčica je rasla. U to vrijeme pročulo se da će pašin sin krenuti zemljom tražeći sebi nevjestu. Obilazio je gradove i sela, od mehane do mehane, sve dok nije stigao u njihov grad. Blizu kuće ćumuradžije nalazio se stari izvor iz kojeg su prolaznici napajali konje. Pašin sin naišao je na skupinu djevojaka koje su se igrale i među njima zapazio jednu najljepšu – ćumuradžijinu kćer. Prišao im je i uzeo kofu da natoči vodu, kako bi započeo razgovor.
Sve djevojke su razgovarale s njim, ali ćumuradžijina kćer udaljavala se, bojeći se da će je prepoznati kao kćer siromašnog ćumuradžije i da će joj se rugati. Pašin sin joj je prišao i započeo razgovor. Ona mu je priznala da je kćer ćumuradžije, ali je bila najljepše odjevena od svih djevojaka. Mladić iznenada zahvati dvije šake vode i polije je po njezinom licu. Djevojka zaplaka, a iz njezine haljine prosuše se dukati. Pašin sin se začudio i počeo ih sakupljati. Kad ju je pogledao u oči, umjesto suza kanula su dva bisera. Pružio joj je ruku i rekao:
– Zašto plačeš? Ne plači i ne stidi se što si kćer siromaha. Bog je bogat – On daje i oduzima.
Djevojka nije uzela dukate koje joj je dao. Mladić joj je rekao da mu se sviđa i da će poslati oca da je zaprosi. Na to se Naza Ševkija nasmiješila, a iz njezinih usta pojavila su se dva karanfila – jedan je pao mladiću u ruku, a drugi u oglavinu njegova konja. Tog dana djevojka je zatrudnjela od mladićeva daha.
Kada se vratio kući, mladić tri dana nije ni jeo ni pio. Roditelji su bili zabrinuti i pitali ga što mu je. Kroz suze im je rekao:
– Zaljubio sam se u ćumuradžijinu kćer. Ljepšu djevojku nikad nisam vidio. Kad sam je polio s dvije šake vode, darovala me s dvije šake dukata. Umjesto suza, poklonila mi je dva bisera, a kad se nasmiješila, iz njezinih usta su izrasla dva karanfila – jedan mi je pao u ruku, a drugi mom konju.
Sljedećeg dana paša je krenuo na put. Sa sobom je ponio pogaču, veliku kokoš i maramu punu dukata. Kad je stigao u grad, raspitao se za ćumuradžiju i pokucao mu na vrata. Cijela mahala je zanijemjela od iznenađenja. Zašto paša dolazi ćumuradžiji?
Ćumuradžija ga je primio u kuću. Paša mu je rekao da će mu se svi smijati ako se sprijatelji s njim, ali da ga to ne zanima. Pokazao mu je maramu s dukatima. Ćumuradžija je zaplakao i rekao da kćer ne daje za novac, već iz ljubavi, ali da će zbog običaja uzeti jedan dukat.
Poveo je pašu na četvrti kat, gdje je paša ostao bez riječi vidjevši njihovo bogatstvo. Dogovorili su svadbu za tri tjedna.
Kada je došlo vrijeme svadbe, po starom običaju, roditelji ne smiju ispratiti kćer. Odlučeno je da s djevojkom pođe njezina tetka. Opremili su je hranom i pićem. Tetka je umijesila pogaču od polovice kukuruznog, a polovice pšeničnog brašna, u koju je stavila šaku soli. Ponijela je i veoma slanu turšiju, a vodu je sakrila.
Na putu je djevojka ogladnjela i pojela pogaču i turšiju, pa ožednjela. Molila je tetku za gutljaj vode, a tetka joj je rekla da će joj dati vode ako joj izvadi desno oko. Djevojka je pristala da joj izvadi desno oko, samo za jedan gutljaj vode. Tetka joj izvadi oko i stavi ga u djevojčin džep. Kasnije, opet ožednjela, tetka joj je dala malo vode u zamjenu za lijevo oko. I to je spremila u njezin džep. Ostavila je djevojku slijepu na putu i nastavila s vlastitom kćeri.
Slijepa djevojka je hodala oslanjajući se na štap. Naišao je starac koji je bio gluhonijem, s magarcem punim drva. Kad je vidio djevojku, primijetio je bisere prosute oko nje. Djevojka je osjetila da je netko u njenoj blizini, pa prekide plač.
– Ako si stariji , bit češ mi otac. Ako si starija, bit češ mi majka. Ako si mlađi, bit češ mi brat, a ako si mlada bit češ mi sestra.
Prišao je, uzeo je sa sobom i nazvao je svojom kćeri. Starac i njegova žena su djevojku prigrlili, okupali je i odjenuli u nove haljine. Starac je od sreće zaklao veliku kokoš i priredio bogatu večeru. Djevojka je zamolila da njezine stvari vise u njezinoj sobi.
Jednoga dana poželi da izađe napolje i leže u hladovini pod drvo, a s grane joj slavuj šapne:
– Onoga tko je oslijepio, ja liječim.
Djevojka, čuvši te riječi, potraži u svojim stvarima skrivene oči. Našla ih je. Zamoli slavuja da joj povrati vid. Slavuj je to učinio, a djevojka je progledala.
Glas o njezinu čudesnom ozdravljenju proširio se. Čuvši to, tetka je poslala vračaru da joj ukrade narukvicu – bez nje će djevojka umrijeti. Za kratko vrijeme je vračara stigla do starčevih vrata. Djevojka ju je odmah ugostila i rekla starici gdje da smjesti gošću te joj dala čisto rublje. Poslije večeru počeli su razgovor te ju djevojka pitala odakle je. Ona je uzvratila da je iz Ćumurdžijevog grada. Djevojka je poželjela da spava sa gošćom, ali njeni novi roditelji to nisu željeli. Nakon dužeg ubjeđivanja pristali su da djevojka provede noć sa vraćarom.
Vraćara je pričala bajke. Slušajući je, djevojka je zaspala te je vraćara uspjela ukrasti narukvicu i ranom zorom pobjeći.
Kada je starac rano ustao, počeo je vikati na staricu, zašto je ostavila otvorena vrata. Zatim je starica ušla u sobu djevojke, vračaru nije srela. Htjela je probuditi djevojku, ali, ona se nažalost nije budila. Izdahnula je.
Na njezinom grobu starci su ostavili krčag i lončić s vodom za prolaznike. Nakon sat vremena, Bog je učinio čudo – iz groba je začulo dječji plač. Dijete je sisalo grudi svoje mrtve majke i raslo velikom brzinom.
Pašin sin, dok je bio u lovu, naišao je na djevojčin grob i začuo plač. Kroz prozorčiće grobnice vidio je dijete koje mu je nalikovalo. Vidio je da je to grob njemu obečane djevojke. Zagrlio je dijete. Uzeo ga je u naručje i htio ga odvesti kući. U tome momentu vrata grobnice se sama otvoriše. Dijete se vrati i siđe kod majke. Šapnuo joj je u uho da će joj vrati njenu narukvicu. Kada je doveo dijete, Paša i pašinica su se mnogo radovali.
Dani su prolazili i jednog trenutka, dječak je uspio ukrasti narukvicu od tetke i zajedno s Pašinim sinom vratiti svojoj majci u grobnici. Stavio ju je majci na ruku. Djevojka je oživjela, ispričala sve što joj se dogodilo. Pašin sin ju je zagrlio i poveo kući. Na ulazu, iz njezinih usta pojaviše se karanfili – jedan u njegovoj, jedan u ruci njegove majke.
Od gnjeva i spletki koje je činila, tetku su doveli i htjeli je objesiti, ali mlada žena nije dopustila – samo su je otjerali.
I tako su živjeli sretno.
Orhan Memedi
Ovaj projekt financiralo je Povjerenstvo za praćenje provedbe Nacionalnog plana za uključivanje Roma, za razdoblje od 2021. do 2027. sredstvima Ureda za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Vlade Republike Hrvatske”
