Jedanaesti studeni 1918. godine ostao je upisan kao trenutak kada su utihnule puške i okončan jedan od najkrvavijih sukoba u povijesti čovječanstva. U 11 sati potpisano je primirje između Antante i Njemačke, simbolično zaustavivši četiri godine rovova, razaranja i gubitaka. Francuska i danas obilježava taj datum kao Dan sjećanja – “Jour de souvenir” – posvećen vojnicima, civilima i svim žrtvama Prvog svjetskog rata.
No, uz poznate povijesne narative, postoji jedna skupina čija se sudbina desetljećima nalazila na rubu javne svijesti. Romske, sintske, manuš i druge putujuće zajednice – u Francuskoj administrativno označavane kao nomades – proživjele su u prvom ratu iskustva koja su duboko utjecala na njihovu povijest, identitet i kasnije stradanje u 20. stoljeću.
Dok se 11. studeni obilježava kao dan općeg mira i nacionalnog jedinstva, za mnoge pripadnike tih zajednica on je i podsjetnik na razdoblje kada su, prvi put u francuskoj modernoj povijesti, njihovi životi postali predmetom sustavne državne kontrole, nadzora i interniranja.
Zaboravljena interniranja nomada: arhivi koji progovaraju
Šira javnost tek je u novije vrijeme upoznala činjenicu da je Francuska već tijekom Prvog svjetskog rata uspostavila logore i zone nadzora za putujuće obitelji. Radi se o prvim institucionaliziranim politikama antinomadizma – državnim mjerama usmjerenim protiv samog načina života, a ne protiv konkretnih nedjela.
Jedno od dokumentiranih mjesta internacije bio je kamp Cormelles-le-Royal u departmanu Calvados, nadomak Caena. Tamo su od 1915. do 1918. godine boravile čitave obitelji – Romi, Sinti, Manuši, putnici i drugi putujući trgovci i zabavljači. Prema dostupnim arhivskim podacima, najmanje 40 osoba bilo je pod vojnom kontrolom, premda se vjeruje da je stvaran broj bio veći.
Udruge poput Mémorial des Nomades de France i MFVS-a upozoravaju da je postojao i drugi logor, u njihovim istraživanjima označen kao Koncentracijski logor 26, namijenjen prvenstveno obiteljima iz Alsacea i Lorene, uključujući romske i sintske skupine u regiji koja je zbog njemačke aneksije imala poseban status. O tim lokacijama još uvijek se otkrivaju dokumenti, a povijesni mozaik tek se sastavlja.
Romi, Sinti i Manuši – vojnici, izviđači i internirani civili
Jedna od najvećih ironija ratnog razdoblja krije se u činjenici da su pripadnici ovih zajednica istodobno bili i branitelji Francuske i meta sumnjičavosti vlasti. Mnogi Romi, Sinti i Manuši mobilizirani su i služili kao vojnici, logističari, kuriri i izviđači. Često su se isticali u službi upravo zbog svoje spretnosti, poznavanja terena i izdržljivosti.
No, dok su se oni borili na frontu, njihove su obitelji nerijetko bile pod policijskim nadzorom ili zatvorene u logorima poput Cormellesa. Ta dvostruka realnost oslikava širu proturječnost – država je vjerovala njihovoj snazi, ali ne i njihovom načinu života.
Prvi svjetski rat kao preteča budućeg progona
Povjesničari danas sve češće upozoravaju da politike iz razdoblja 1914.–1918. predstavljaju povijesnu prekretnicu. One su postavile temelje kasnijim, mnogo brutalnijim politikama tijekom Drugog svjetskog rata, kada su Romi u Francuskoj i diljem Europe bili masovno internirani, deportirani i ubijani u okviru Samudaripena – genocida nad Romima.
Kontinuitet je jasan:
- grupna interniranja temeljena na identitetu, a ne na djelima
- militarizirani nadzor nad civilima
- ograničavanje kretanja i obvezna registracija
- stigmatizacija nomadskog načina života kao inherentno opasnog
Prvi svjetski rat bio je, u tom smislu, generalna proba za represivne strukture koje će nekoliko desetljeća kasnije dovesti do tragičnih posljedica.
Zašto je 11. studeni važan i za romsku zajednicu u Francuskoj
Dok Francuska u tišini obilježava kraj Velikog rata, romske udruge svake godine podsjećaju da su i njihove obitelji bile dio te povijesti – kao žrtve, ali i kao sudionici. Organizacije poput Mémorial des Nomades de France, MFVS i Descendants des Internés du Camp de Barenton naglašavaju tri ključne dimenzije komemoracije:
- sjećanje na romske, sintske i manuše vojnike koji su pali na bojištima
- spomen na žene, djecu i starije internirane kao “nomade”
- upozorenje da diskriminacija često započinje u uredima, a ne u rovovima – registracijskim knjigama, birokratskim kategorijama i administrativnim odlukama
Za mnoge potomke interniranih obitelji, 11. studeni postao je dan ispravljanja povijesne tišine – dan vraćanja imena i sjećanja onima koji ih nikada nisu smjeli izgubiti.
Naslijeđe koje se još uvijek otkriva
Više od sto godina nakon završetka Velikog rata, Francuska tek sada počinje sagledavati zaboravljene stranice vlastite povijesti. Fotografije, terenski zapisi, arhivi i svjedočanstva potomaka omogućuju da se rekonstruira segment kolektivne memorije koji je bio zanemaren gotovo cijelo stoljeće.
No, put do potpunog priznanja još je dug. Brojni dokumenti i dalje su neobrađeni; pojedine lokacije logora tek se počinju detaljno mapirati; a romske obitelji često nemaju pristup informacijama o sudbini svojih predaka.
Sjećanje kao odgovornost
Kada se 11. studenog u Francuskoj oglase trube i zastave spuste na pola koplja, vrijedi se prisjetiti da povijest nije sačinjena samo od velikih bitaka i slavnih imena. Ona je i tkivo sačinjeno od nevidljivih života, od priča koje su iskliznule iz udžbenika, od ljudi koji su u ratnim godinama postali “kategorija” umjesto građana.
Odavanje počasti žrtvama Prvog svjetskog rata znači i prepoznavanje onih koje je povijest prešutjela.
Počast svim vojnicima i civilima.
Počast romskim, sintskim i manuše obiteljima koje su nosile teret rata – na bojištima, ali i iza bodljikave žice.
Orhan Memedi
„Ovaj projekt financiralo je Povjerenstvo za praćenje provedbe Nacionalnog plana za uključivanje Roma, za razdoblje od 2021. do 2027. sredstvima Ureda za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Vlade Republike Hrvatske”
