Priča koja je rastužila Hrvatsku: Ako sam Rom, i ja sam dijete
Dječak Enis Omerović iz trećeg osnovne više ne želi ići u školu. Događa se to kod djece, obično kad im se školski program učini pretežak. Pa ih onda iznenada zaboli stomak pola sata prije škole, ili se odjednom počnu osjećati jako loše taman kad trebaju spremiti knjige za polazak na nastavu. Tako barem kažu roditeljima, a često je i istina: nelagoda pred nečim – u ovom slučaju pred odlaskom u školu – doista se može manifestirati i fizičkim simptomima.
Međutim, kod Enisa nije takav slučaj, jer on je odličan učenik: ima sve petice i jednu četvorku. Štoviše, iz očiju mu se vidi da je bistro dijete. Te oči su i proplakale u prilogu Nove TV, snimljenom povodom Međunarodnog dana ljudskih prava, koji smo obilježili prekjučer.
Zašto je dječak Enis Omerović zaplakao pred TV kamerama?
Zbog drugova iz razreda. Zbog onih koji bi mu trebali biti prijatelji, kao i on njima. Zbog toga što odrasta u zemlji u kojoj je odavno postalo normalno da se mrzi i prezire svakoga tko nije po većinskoj mjeri. Zbog toga što mu se njegovi razredni kolege rugaju.
Nulta tolerancija
Rugaju mu se zato što Enis Omerović dolazi iz romskog naroda. Iako njegove odlične školske ocjene najbolje demantiraju raširenu nacionalističku tezu da su svi Romi glupi, prljavi, lijeni i lopovi, što bi onda valjda trebalo vrijediti i za njihovu djecu, maleni Enis intenzivno se u školskim klupama susreće i sudara upravo s takvim predrasudama i stereotipima svojih vršnjaka.
Već u nježnoj dobi Enis je shvatio da mu nešto tamnija put u većinskoj okolini donosi samo probleme. Već u nježnoj dobi njegovi su razredni vršnjaci odnekud shvatili da ga zbog nešto tamnije puti smiju maltretirati. Enis ih zove “novi prijatelji iz razreda”. A kako zovu oni njega?
“Oni su…, oni su prema nama…, oni su prema nama jako bezobrazni…”, isprekidano je, kroz suze, prije nego što je počeo grcati i zašutio, Enis ispričao reporterki Dnevnika Nove TV Ivanki Čuljak. Kad se uspio malo smiriti, dodao je u kameru: “Kad dođemo pored njih, odmah nas tjeraju. Kažu nam da smo glupi Cigani i svakakve proste riječi…”
“Da mi smrdimo, da se mi kao ne kupamo, i to”, pojasnila je djevojčica Meldina Omerović, učenica također trećeg razreda osnovne škole, koja živi u istom kućanstvu s Enisom.
Iz ostatka priloga doznali smo ono što svaki iole svjesniji građanin Hrvatske već odavno zna: da su u našoj zemlji diskriminaciji najviše izloženi pripadnici nacionalnih manjina. Da čak i djeca koja dolaze iz tih manjina svakodnevno trpe uvrede, koje se događaju i u školi, iako bi školske zgrade trebale biti na prvom mjestu popisa institucija i javnih prostora s nultom tolerancijom na nasilje. A ovo što proživljava Enis Omerović jest nasilje, i ne može se nikako drukčije nazvati.
Djeca iz romske manjine u posebno su teškom položaju, jer ona i izvan škole odrastaju u lošijim uvjetima od druge djece. Počesto su ti uvjeti ispod čak i minimalnih standarda u kojima bi djeca trebala rasti.
Struju nam režu
“Tu živimo, dvije obitelji u ovom kontejneru, znači da nam nije lako, bez kupaone, bez vode, struju nam skoro svaki dan dođu režu, pa mi to opet napravimo nekako, ako nemamo struje nemamo gdje djecu oprati, skuhati, ni ništa”, priča u kameru dječakova majka Enisa Omerović, a njezinu živopisnu tužbalicu potom potvrđuju i riječi pučke pravobraniteljice Lori Vidović:
“Gotovo svi Romi u Hrvatskoj žive u relativnom siromaštvu, gotovo deset posto njih u apsolutnom siromaštvu. To je velika prepreka integraciji, oni žive u naseljima koja su izolirana. Uključenost u školovanje je jako niska, niska je zaposlenost. Tu predstoji još puno rada da bi se ta situacija unaprijedila.”
Iz priloga Nove TV smo doznali i da je, prema posljednjem istraživanju Eurobarometra, diskriminaciju u Hrvatskoj doživjela svaka treća osoba. To je više od milijun ljudi. Dobar dio njih pripada manjinama: nacionalnim, vjerskim, seksualnim.
Sve se to događa u zemlji koja se diči jednim od najvećih postotaka deklariranih vjernika-kršćana, koji bi po defaultu, ako makar i površno osluškuju vjersko učenje kojem su se intimno obavezali, morali biti obazriviji prema drugima, a osobito prema slabijima i nemoćnijima, što pripadnici manjina svakako jesu. Jedna od najpoznatijih rečenica kršćanskog Bogočovjeka odnosi se upravo na odnos kršćana prema slabijima: “Što učiniste najslabijima od moje braće, meni ste učinili.”
Na taj se način odnos kršćanina prema slabijima ispostavlja kao njegova mjera kršćanstva. I tu nema varanja, niti ga može biti: možete prevariti ljude na Zemlji, ali kako ćete prevariti Suca na Nebu?
Kršćanske vrednote
Priča o malom Enisu Omeragiću ne samo što se događa u izrazito kršćanskoj/katoličkoj zemlji, nego je i objavljena uoči ponajvećeg kršćanskog praznika, koji slavi rođenje upravo autora izjave “Što učiniste najslabijima od moje braće, meni ste učinili.”
Idućih dana i tjedana svjedočit ćemo brojnim javnim pozivima na njegovanje najdubljih kršćanskih vrednota, znani i neznani pozivat će nas da u svojim srcima nađemo milost za druge, a ovdje na dalekovidnici, u udarnom terminu TV Dnevnika, gledamo brutalan primjer gaženja tih najdubljih vrijednosti i ponižavanja jednog dječaka koji dijeli sudbinu svog izopćenog plemena, i koji je na kraju TV-priloga poručio, a zapravo djetinje zamolio:
“Ja bih rekao da ne budu takvi prema meni, jer mi smo ipak svi skupa ljudi ko i oni.”
Nećemo se miješati župnicima i svećenicima u posao, ali možemo se nadati da će u nadolazećim svečarskim danima naći neki način da kroz priču o Enisu Omeragiću, koja je dirnula cijelu zemlju, upute svojim vjernicima, pogotovo onim mlađima, ljudsku i kršćansku poruku o tome da se Boga najbolje štuje i ljubi kroz štovanje i ljubljenje drugih ljudi, neovisno o onim njihovim karakteristikama na koje nisu mogli utjecati.
To je najmanje što možemo učiniti za naše manjine.
DAMIR PILIĆ
SD