Kako je Rom upoznao jad i tugu

Nekada davno živio je Rom sa svojom ženom. Imali su jednog sina, bili su bogati, bili su među najbogatijim obiteljima u tom selu.
Kako je sin odrastao počeo je razmišljati o životu. “Oče, Majko,” obrati se svojim roditeljima, “mi smo bogati, ne znamo što je patnja ni tuga. Reci mi, što je to patnja i tuga?”
“Ne moraš to znati, moj sine”, rekao je otac, i ode u svojim poslovima. Sin je vidio da ne može ništa izvući iz svojih roditelja i ode upitati svoju baku: “Reci mi, baka, što je patnja i tuga? Toliko godina živim na ovome svijetu, a ne znam što je to.”
“Patnja i tuga”, odgovorila je baka, “Romi to znaju i predobro. Ako ideš na primjer da kradeš i budeš uhvaćen, ili se razboliš dok putuješ, ili nemaš ništa za jesti … to je patnja i tuga.”
Dječak je saslušao što mu je baka rekla i reče: “Pa, dok su majka i otac na putu, ja ću putovati preko zemlje i učiti na sebi što je patnja i tuga, ukoliko to ne učinim nikad neću saznati kakav je život Roma. Idem se pokušati u krađi pa što bude neka bude.” Pripremi se i krene na put.
Jedan trgovac je imao lijepog konja. Kada ga je vidio dečko, odlučih ukrasti konja. Kako šeće, razmišlja on: “Ako uspijem ukrasti konja, imam sretnu ruku, a ako to ne uspije, saznat ću što je patnja i tuga.” Kada je krenuo razbiti brave na konjušari od trgovca pojavio se vlasnik pištoljem i pucao u mladog Roma. Podigao je mrtvog dečka i nosio ga u šumi, kada ga odveo, uzeo je lance i vezao da bi izgledao kao razapet čovjek.
Jednog dana prolazio je jedan siromašni Rom kroz tu šumu. Zaustavio se nedaleko od mjesta gdje je mladi Rom visio razapet, postavio šator, zapalio vatru i sjeo. Bilo je ponoć. Tu je vidio siromašni Rom nekog Čovjeka koji šeće šumom, ličio mu na nekog poznatog te je pjevao pjesmicu:
“Dok samo jeo očevog kruha,
nisam znao što je patnja i tuga,
ali otkako sam zapeo tude ,
dovoljno mi patnje i tuge.”

Siromašni Rom je prišao da izbliza pogleda mladića, pozorno slušao njegov glas te prepoznao da je sin bogatog Roma iz sela. Siromašni Rom ga dozivao, ali dječak nije dolazio do vatre. Dobro je poznato da mrtvi izbjegavaju vatru, ali siromašni Rom nije mogao znati da je dječak bio mrtav. “Možda sam bio u krivu”, pomislio je.
U jutarnjim satima je Rom nastavio putovati. Ali ipak je navratio roditeljima dječaka i upitao: “Gdje je tvoj sin?” Ni mi ne znamo”, odgovori ona, “mjesec dana je već prošlo otkako je on je otišao. Bili smo putovali, kada je on otišao da potraži patnju i tugu, i od tada se izgubio.”
“U šumi sam vidio jednog dečka koji je bio vrlo sličan tvome sinu. Ali koliko ga prozivao, on mi nije htio odgovarati.” “Molim te, gdje si ga točno vidio?” upitali su roditelji. “U šumi tamo i tamo …” roditelji nisu vjerovali siromašnome Romu, ali on siguran što je vidio rekne roditeljima dječaka: “Ne morate mi vjerovati, ali ajde da idemo zajedno, onda ćete vidjeti!”
Roditelji su pristali na to. Krenuli su njih troje: otac, ujak i siromašni Rom. Odvezli su se na mjesto gdje je siromašni Rom vidio večer prije dječaka, zapalili vatru i sjeli. U ponoć, pjesma se opet čula kroz šumu:

Dok samo jeo očevog kruha,
nisam znao što je jad i tuga,
ali otkako sam zapeo tude ,
dovoljno mi patnje i tuge.”

Otac je odmah prepoznao glas svog sina, ali koliko ga dozivao i tražio, nikako ga nije mogao pronaći. Tu je otac shvatio da mu je sin mrtav i da šeće šumom kao duh, jer mu nitko nije pročitao molitvu .
“Moramo pričekati do jutra”, rekao je otac drugima “, tek kad pijetao po treći put se oglasi on će nestati. Zatim ćemo početi tragati za njegovim tijelom tu u šumi.”
Zora je počela svanuti i Otac, ujak i siromašni Rom su krenuli u potrazi za tijelom. Dugo su lutali u šumi dok nisu našli dječaka okovanog lancima. Čim su ga vidjeli spustili su tijelo, stavili ga na kočiju i odvedoše ga kući. Otac i majka su plakali gorke suze za mrtvim sinom i odlučili barem podići spomenik njemu. Sagradili su kapelu od čistog zlata, a unutra je bio obješen lijes s tijelom njihovog sina zlatnim lancima.
Otac i majka nisu mogli podnijeti da se rastanu od sina, tako da nisu dali pročitati pogrebnu misu za njegovu dušu. Tako bi čim je došla noć, sin bi došao kući i razgovarao s roditeljima, a čim se pijetao oglašavao po treći put, on bi se vratio u kapelu.
Otac je nakon nekog vremena čuo za jednu prelijepu Romkinju, i htio je oženiti svoga sina s njom. No, kako bi mogao oženiti mrtvu osobu koja tijekom dana leži u lijesu dok ponoću ipak svi spavaju. Roditelji su dugo razmišljali kako bi to napravili pa se ipak odlučili po noću zaprositi djevojku.
Cijela obitelj se sredila kao što se dolikuje kad se ide u prošnju mlade, vrpce od tkanine su se plele u konjinom repu, okitili bi se mala stabla s papirnatim novcem i naravno zlatne ogrlice, kao što je bio običaj. Zatim su krenuli u prošnju mlade.
Roditelji mladenke su se morali probuditi. Čudili se da kako tako kasno dolaze u prošnju mlade, ipak je već prošla ponoć. “Što se događa s vašim mladoženjom da ne može doći tijekom dana?” pitali su. “Naš sin je veliki čovjek, posjeduje stotine konja, mora paziti konje, ići na sajmove razmijeniti i prodati konje, kratko i jasno, on ima pune ruke posla sa svim tim konjima pa ako vam je takav Mladoženja dobrodošao, nećemo imati drugog izbora nego da vjenčanje održimo preko noći. ”
Djevojci se svidio dječak, pa je pristala da postane njegova supruga. Što se moglo, morali su i roditelji djevojke pristati da vjenčanje bude po noću. Vjenčanje se proslavilo, a mladi ljudi su počeli njihov zajednički život. Ali to je bio čudan život: Po danu žena nije uspjela vidjeti svoga supruga, čak i prije zore se pozdravljao s njome te govorio da mora otići svome poslu, a vraćao bi se uvijek u ponoć.
I tako je prošlo godinu dana. Jednog dana htjeli su roditelji mladića poslovno putovati. Pozvali su mladu snahu k njima te joj majka mladića rekla “Ovdje imaš ključeve za sve sobe, sve smočnice i sve škrinje. Može biti da ti nešto zatreba. Uzmi što ti zatreba, otvori sva vrata, sve smočnice i sve škrinje. Ali ovaj mali ključ ovdje, ne diraj. S njim ne smiješ ništa otvoriti, inače će se dogoditi nesreća!”
Zatim su krenuli roditelji na put. Djevojci znatiželja nije dala nikako mira. „Kako je to moguće? ” misli si djevojka. „Zašto mogu otvoriti sve brave, ali ne i tu s ovim ključem?“
Na kraju je ipak znatiželja bila jača, počela je tražiti vrata, koja bi mogla biti otvorena s malim ključem. Pokušala je sve smočnice, sva vrata, sve brave, ali nijedna ne odgovara malom ključu. Počela je lutati po imanju i okolno područje tako da je došla i do šume. Odjednom je stala pred jednom zlatnom kapelom, a na vratima visio je mali lokot. Mlada je polako gurala ključ u bravu i vrata se otvorila.
Kad je mlada ušla vidjela je ispod stropa lijes kako visi na zlatnim lancima, do njega su vodile male ljestvice. Lijes joj nije dao mira, zanimalo je tko je unutra te se popela gore, pogledala u lijes i zamrznula: U lijesu je ležao njezin suprug, mrtav. Tu je shvatila zašto se vjenčanje održalo noću, zašto joj muž dolazi tek po noću a po danu ga nikako nije mogla vidjeti.
Polako se spustila niz ljestvica, zatvorila kapelu i otišla kući. Roditelji su se vratili kući. No, mlada žena nije rekla ni riječ o tome što je vidjela. Tu se noć vratio i njezin suprug, “Zašto si bili po danu u kapeli? Znam sve. Nisam htio da saznaš istinu. Sad ćeš me ostaviti, jer se bojiš živjeti sa mnom . ”
“Neću te ostaviti, volim te i uvijek ću živjeti s tobom, ali samo pod jednim uvjetom. Imam kuma koji te može vratiti u život. Nemoj se protivit k tome!”
Ali on nije htio ništa čuti o tome. “Ne mogu se mrtvi oživjeti. Ne smiješ nikako kod tvog kuma, ako saznam da si bila nećeš me više nikad vidjeti!” Kad je vidjela da ne može uvjeriti svog muža, odlučila se potajno naći s kumom.
“Pa dobro, ako tako želiš, ne idem svome kumu, neka sve ostane kako jest.” U jutarnjim satima, međutim, kada je njezin muž bio otišao, ona je otišla ipak svome kumu, i ispričala mu cijelu priču. “Pomozi mi, Kume, ja ga volim, i želim živjeti s njim.”
“Dobro, ako ga toliko voliš, naučit ću te što trebaš činiti”, rekao je kum. “Kada dođe ponoć i oživi, morate ga zgrabite, zavezati ga i dovesti u crkvu, i tamo ćeš četrdeset dana i četrdeset noći do njega moliti. Tek tada će on oživjeti”
Uskoro je stigla i prilika: Roditelji su otputovali daleko k rodbini. Mlada žena je uspjela nagovoriti svoga oca i majku, njezinu braću da joj pomognu i odvela ih u kući svoga muža, gdje su položili zasjedu za njega. I tako se pojavio u ponoć, kad su svi skočili na njega, vezali, bacili licem prema dolje na kočiju i odvezli do crkve, kao što je rekao kum. Kada su stigli u crkvi, svećenik ih je već čekao.
“Želiš da se vrati živima”, kazao je djevojci “, onda ćeš morati sama izgovarati molitve.” Djevojka je počela govoriti molitve. Po danu sve je bilo tiho i mirno, ali u ponoć, u crkvi je bilo neopisivo , duhovi su doletjeli i bockali je, vukli za kosu, ruke i noge, gađali je sa svim mogućem. Uspjela je nekako izdržati do jutra, ali kad pijetao zapjevao po treći put, duhovi su nestali.
“Ne mogu ovo izdržati!” rekla je djevojka u suzama, u jutarnjim satima svećeniku. “To je bio samo prvi dan, ali kako ću to nastaviti?” Objasnila mu što joj se dogodilo noću.
“Ne uzrujavaj se, dijete moje, naučit ću te ono što trebaš učiniti”, odgovorio je svećenik. “Nacrtaj krug oko vas gdje stojite, a također stavi i križ, tako da duhovi neće imati pristup.” To su i učinili. Sljedeće noći, bilo je lakše. Duhovi nisu mogli do djevojke, koliko su se mučili, nisu mogli do nje od kruga.
Tako je nastavljala molitve, iz dana u dan, iz noći u noć. No, njezina snaga je bila sve slabija. Konačno je došla i zadnja noć. Djevojci su se zatvarali oči. Kako ne bi zaspala držala je ruku iznad plamena svijeće, svaki put kad bi popustila opekla bi si ruku. Bol je bila nepodnošljiva, ali umor bi bio kao otpuhan. Izgovorila je molitve zadnji put, a ujutro se njezin suprug probudio živ.

Nakon toga su živjeli dugo u ljubavi i harmoniji.