Kako je Rom prevario diva

U dubokoj šumi postojao je stari napušten mlin. Dugo vremena nije živio nitko niti se itko usudio tamo mljeti svoj kukuruz jer su postojale glasine da su postojali duhovi u starom mlinu. Jednog dana je jedan Rom negdje ukrao vreću kukuruza, a razmišljajući gdje bi mogao samljeti kukuruz, a da ne bude uhvaćen, odmah se sjetio starog mlina u šumi. “Spakiraj mi kruh i sir u torbi, ja ću noćas u stari mlin i samljeti kukuruz, reče Rom svojoj supruzi . I tako se uvukao u ponoć u mlin, upalio lampu, zaključao vrata i krenuo na posao.
Hodajući šumom div je začuo lupetanje mlina, kako je bio znatiželjan, došao je pred mlinom i pokucao na vrata.
“Otvori!”
“Ne pada mi na pamet!”, rekao je Rom iznutra.
“Ako ne otvoriš vrata, srušit ću cijeli krov na tebe!” , vikne div.
Tu Rom kratko razmišljajući uzeo njegov sir, gurnuo ga kroz rupu u zidu i pritisne sa šakom, tako da je voda iscurila iz njega. “Hej, ti glupane!” uzviknuo je, smijući se. “Pogledaj kako drobim kamen te voda kaplje iz kamena. Trebam li i tebe stisnuti i tvoja crijeva?”
Div se odmah prepade. “Zašto si tako ljutit?” govorio je pomirljivo. “Možemo biti dobri jedni s drugim, nisam ni ja najslabiji”. Nakon toga je Rom otvorio vrata, sjeli su zajedno i hvalili svojim herojstvima dok nije svanulo.
Kako je svanulo div postade gladan. “Hej, Rome!” rekao je on. “Što ćemo za doručak?” – “Ja imam što mi treba, ti se moraš pobrinuti za sebe”, rekao je Rom. “Pa, dobro, onda ću pokušati ukrast vola negdje.
On će pak poslužiti i za dvije osobe. Odi u međuvremenu po drva za ogrjev, tako da ga možemo ispeći. “Div je krenuo do najbliže livade po vola, oderao mu kožu i htio ga staviti na ražanj, ali kad je stigao nije bilo ničega, Rom još se nije vratio s drvima.
Nestrpljivo, div je otišao u šumu i vidio Roma kako mirno pod ogromnom bukvom kopa zemlju. “Što radiš?” vrisnuo je div. “Samo čekaj, vidjet ćeš! Ne da mi se stalno trčati po drva za vatru, tako da ću odmah iskopati cijelu bukvu i nosit ću je do mlina.” – “Što da radimo s cijelim stablom” , rekao je div, ljut, slomio je nekoliko ogromnih grana, natovario ih na rame i ode natrag u mlin.
“Što ti je draže – ići po vodu ili okretati vola na ražnju?” upitao je. “Vola okretati na ražnju”, odgovorio je Rom. Tada je div uzeo oderanu kožu od vola i ode on po vodu. Na povratku vidio da je jedna strana vola skoro gotova, dok je s druge strane, još uvijek bio sirov. “Zašto nisi okretao vola?” On mora biti pečen sa svih strana! ” promrmljao je prijekorno. “Za mene je jedna strana dovoljno!” , rekao je Rom. “Ako ti ovako ne odgovara, onda okretaj vola!” Dakle, div je morao peći čak i vola. “Tako”, rekao je kad je završio, “dok jedemo, vidjet ćemo sad tko je jači od nas oboje, tko više pojede taj je pobjednik!”
Div sjedne na desnoj strani vola, a Rom s lijeve strane, oboje su jeli koliko su mogli, ali Rom si istovremeno punio džepove i torbu do vrha. Kad se div najeo, toliko da nije mogao uhvatiti zraka, vidio da je Rom pojeo puno dublju rupu u vola, počeo ga je grliti i govoriti: “Dragi brate, dođi sa mnom. Rado bih svojim drugovima pokazao pravog junaka!” Ovo laskalo Romu i tako krenuše na put i ubrzo su stigli do velike kuće.
Divovi su se tek vratili sa branja trešnja. To su činili ovako: S jedne strane, gurali su vrh stabla prema dolje, a s drugom rukom su kupili trešnje. Rom je otišao do diva, glumeći da mu želi pomoći gurnuti stablo dolje, ali u stvarnosti si gurao višnje slobodnom rukom u usta. Odjednom je div pustio vrh stabla te je stablo skočilo nazad, a Rom je letio kroz
zrak i pljusnuo – bums! – u grmlje gdje je ptica imala gnijezdo sa svojim mladima. Odmah u tren sinulo mu, stavi on pticu u torbu i provuče se iz grmlja. “Zašto si pustio stablo?” upitao je div. “Pustio? Ja? Ja sam vidio pticu na nebu i skočio sam za njom. Evo je!” I on je izvukao iz džepa pticu.
U istom trenu protrči zec. “Uhvati ga! Uhvati ga!” povikao je Rom. Div odmah je potrčao za zecom, iako je bio veoma brz ipak nije uspio uhvatiti zeca. “Al si mi ti pravi!” nasmijao se Rom. “Dok sam ja lovio pticu na nebu, ti ne možeš ni na zemlji uhvatiti životinju!” Divovi su njegove laži shvaćale veoma ozbiljno i vjerovali mu svaku izgovorenu riječ, divili se njegovim sposobnostima te odlučili odvesti Roma u njihove odaje da ga upozna glavni. Glavni div se nasluša od ostalih divova koja herojstva je Rom doživio, kakve sve sposobnosti ima, te mu on predloži da ostane s njima.
Sljedećeg jutra glavni div je poslao dva divova i Roma da donesu vodu, dao je svakome po jedno pakirano kožno crijevo. Kako je Rom jedva nosio prazno crijevo, hodajući razmišljao je kako da se izvuče iz toga. Na izvoru su divovi počeli puniti svoja crijeva, istovremeno je Rom uzeo lopatu počeo kopati kanal koji bi trebao voditi od izvora do kuće. – “Što radiš?” upita div. “To što vidite”, rekao je Rom.
“Zašto bismo trebali nositi vodu svaki dan, kada možemo napraviti kanal do naše kuće. Kada kanal bude spreman, imat ćemo svježe vode u izobilju!” – “Nemoj molim te, ako Boga znaš!” reče div. “Voda će poplaviti našu kuću!” – “To me ne zanima!” inzistirao je Rom. “Ako ne mogu kopati, neću ni nositi vode!” – “Nemoj kopati dragi prijatelju, nosit ćemo tebe zajedno sa svojim crijevom za vodu na ramenima kući!” Kada su divovi javili glavnome koju su nesreću spriječili u posljednjem trenutku, rekao je: “Dobro, onda ću dati Romu drugi posao.“
Sljedeće jutro je poslao divove u šumu da prikupe drva za ogrjev a ujedno s njima i Roma. Kad su ušli u šumu, svaki div je izabrao po jedno stablo, sasjekao ga i natovario na ramenu. Međutim, Rom je odmotao iznimno dugo uže koje je donio sa sobom i obuhvatio je pola šume. “Što radiš?” upita div zapanjen. “Pa, zašto bi mi svaki dan u šumu po drva za ogrjev? Radije bi imao zalihu za deset do petnaest dana.” – “Nemoj molim te, prijatelju!” molio je div. “Ti bi cijelo dvorište napunio stablima, tako da ćemo morati prilikom ulaska i izlaska svaki put penjati preko hrpe drva!” – “To me ne zanima!” insistirao je Rom. “Ako to ne mogu učiniti, onda neću nositi ni drva.” – Nemoj to činiti, dragi prijatelju, mi ćemo nositi tebe skupa s tvojim drvima na ramena “!
Na povratku kući, javili su glavnom divu, što je Rom opet imao na umu. On u razgovoru sa starješinama, pozvao je Roma k sebi. “Naša kuća je premala za junake poput tebe”, objasnio je glavni div. “Tu imaš pedeset dukata, otiđi i nađi si drugdje dom!” – “Ma ne pada mi napamet”, odgovorio je Rom. “Ovdje mi je dobro. Vi i ja smo kao igla i konac: Kuda vi idete, povući ćete i mene” Pao je mrak i Rom se utaborio pred peć, jer je tamo bilo toplo i ugodno. Kada je htio leći, čuo je divove u sobi kako šapuću jedni drugome: “Moramo ga ubiti, jer u suprotnom nećemo se osloboditi od njega!” Kako bi se spasio uzeo je sedla iz komore, stavio na njegovo mjesto pred štednjakom, pokrio ga i sakrio se.
Nakon nekog vremena div se prišuljao ogromnim željeznim čekićem u kuhinju te je tri puta svom jačinom udario čekićem na sedlo. “Ovo smo riješili!” promrmljao je i otišao na spavanje. Čim je div otišao snalažljivi Rom je odnio sedlo natrag u komoru i legao mirno na svoje mjesto za spavanje. U zoru je ustao i pjevajući napravio vatru u peć. Divovi su odmah uletjeli u kuhinju, a kad su vidjeli zdravim i cijelim ispred sebe, čudeći se nisu mogli prestati gledati u njega. “Kako si spavao?” upitali ga. “Odlično! Samo ove buhe su me grizle nisu mi dali mira. Bog zna koliko ih ima ovdje!” Divovi se nisu mogli nagledati. Čim se oporavio od čuđenja glavni div reče “Mi zaista nemamo mjesta za tebe, prijatelju!”. Takav moćni ratnik, kao što si ti, nije za nas. Ovdje imaš sto dukata, samo odi od nas!” – “Čak i za tisuću dukata, nećete me se riješiti”, nasmijao se Rom. “U vašem društvu osjećam se dobro, plus kod kuće, ni ženu ni dijete nemam da plaču za kruh.“
Bijaše tada nedjelja, tako da divovi nisu radili, ali uvježbavali su bacanje. Poznato je da je bacanje u dalj popularna igra kod divova. Prvi je div je uzeo blok granita, poduprto ga na rame i bacio. I to daleko! I tako napraviše drugi i treći, a na kraju je došao i Rom na redu. “Kakav je to toranj u daljini?” upitao je. “Zašto?” – “Ne pitaj tako glupo!” rekao je Rom. “Otvorite jako svoje oči da vidite kako ću toranj s ravnati zemljom!” – “! O, ne” vikali su divovi svi zajedno. “Molim te baci kamen u drugom smjeru. U Kuli živi naš kralj, odrubit će nam glave ako uništimo njegovu kuću!” – “To me ne zanima!” nasmijao se Rom. “Ne bojim se vas ni vašeg kralja.” I tako se on lagano pripremao da digne kamen. “Dragi, dragi brate, slušaj nas!” jadikovali su divovi. “Dat ćemo ti vreću punjenu do vrha sa zlatnicima samo nas napusti. Uz to nosit ćemo te na ramenu zajedno sa vrećom do tvoje kuće da ti ni kap znoje ne padne s glave.“
Žaba skače u vodu bez ikakvih nagovaranja, tako i Romu ne treba nikakvo nagovaranje da uzme zlatnih dukata! I tako se složi Rom da ih napusti. Rom se oprostio od glavnog diva, popeo se na ramena jednog diva, drugi je uzeo vreću punu zlatnika i uputili se prema njegovom domu. “Kada ga dovedete pred kućom otmite mu dukate!” šapnuo je glavni onom koji je nosio vreću. Rom je to čuo ali pravio se kao da ništa nije bilo i nije htio ništa reći.
Kad su stigli pred njegovom kućom, divovi su se morali sagnuti, kako bi se provukli kroz niska vrata, ali div koji je hodao iza diva koji je nosio Roma je izdahnuo: “Ufff” I puhnuo Roma ravno na krov. “Što ćeš tamo gore?” upitao je div zapanjen. “Pričekajte, sad će vam moj dimnjak dati odgovor jer znam što vam je rekao glavni div, ovo što ćete sad vidjeti je zahvala glavnom divu što me htio prevariti pa mu to prenesite ako ostanete živi”. Budući da su se divovi uvjerili u njegove nadljudske sposobnosti, odmah su počeli bježati zaboraveći vreću s zlatnim dukatima. Bilo ih je toliko da bi bili i za tebe i mene!